Spoj socijalnog rada i hagioterapije
Piše: Valentina Koljanin, dipl. soc. radnik, CHT Split (Hagiohr br. 13)
U nevjerojatnoj želji i čežnji za duhovnim i psihološkim smjernicama, „igrom slučaja“ naletjela sam na hagioterapiju.
Znajući da trebam započeti svoj pripravnički staž u glavnoj ustanovi socijalne skrbi (Centar za socijalnu skrb), imala sam duboku svijest da mi je potrebno posebno mentorstvo.
Nažalost, znala sam da mi poslodavac ne može pružiti mentorstvo koje bi bilo duhovna „hrana“ kroz tjednu superviziju, na psihološko-duhovnoj razini.
Tako je počelo moje traganje.
Istinska volja, čežnja i spoznaja što trebam, dovele su me do Centra za hagioterapiju. Ubrzo sam dogovorila susrete i njihovu svrhu.
Shvatila sam da bi najproduktivniji djelatnik trebao na osobnom i profesionalnom planu biti ne samo etički, nego i moralno uravnoteženih stavova i usmjerenja da bismo postigli uspješne rezultate s onima u najvećoj potrebi, a kojima služimo.
Posljedica je neizbježna i uvjerljiva suradnja s voditeljicom Centra za hagioterapiju u Splitu. Osnovana je hagioterapijska grupa, odnosno radionica za socijalne radnike, psihologe, defektologe, prosvjetare i medicinare, koja se sastaje jednom tjedno.
Logičan nastavak tog puta bio je Međunarodni studij hagioterapije u Zagrebu i napokon dugo iščekivana i nevjerojatno konstruktivna tribina prof. dr. Tomislava Ivančića u Splitu.
Nosi me lagana euforija dok shvaćam da osobni hagioterapijski proces treba ići sigurnim i dosljednim korakom da bih došla do prepoznavanja onog što je dobro, lijepo i sigurno u meni, i time ljekovito za one u neposrednoj blizini (a to uključuje kolege i klijente). U budućnost gledam pozitivno, sanjarskim pogledom.
Uvijek iznova dolazim do nadahnjujućih spoznaja kako je važno svjedočiti razliku između stvarnih vrednota i bogatstva čovjekove vrijednosti. Tamo gdje ne možemo uvjeriti druge pomaže samo svjedočenje vlastitim primjerom na osobnoj i profesionalnoj razini. Prvo je usko povezano s drugim, nikada odvojeno.
Shvatila sam i kako smo svi na svim razinama svoje ljudskosti nevjerojatno transparentni, a to je za mene bilo novo otkriće i polje za daljnji rad i napredak u istinskoj vjeri, moralu i profesionalno duboko potrebnoj etici.
Implementaciji hagioterapije u socijalnom radu još uvijek nedostaje praktični dio.
Za sada stručnjaci u socijalnoj djelatnosti intenziviraju individualni rad na sebi da bi bili što produktivniji i djelotvorniji u svakodnevnoj profesionalnoj praksi.
Moja osobna vizija bazira se na poveznici hagioterapije i socijalnog rada, počevši od vrha hijerarhije sustava socijalne skrbi do primarnih stručnjaka, koji rade neposredno s korisnicima. Nažalost, to su još uvijek samo pretpostavke kako bi trebalo biti u
neposrednoj budućnosti. No, moja je najveća želja da hagioterapija postane dio supervizije sustava socijalne skrbi (počevši od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi pa do svih ostalih ustanova socijalne skrbi Republike Hrvatske), jer je ona apsolutno neophodna svim stručnjacima ove struke. Dimenzija supervizije u kombinaciji sa hagioterapijom bazirala bi se na razvijenoj profesionalnosti, stručnosti, sućuti za korisnike koji prolaze kroz sve vrste patologije (bol i patnje), dubokom razumijevanju za drugog (kolege i korisnike) manifestirajući to kroz vlastito iskustvo, odnosno konstantan individualni rad na sebi.
Jer, ona je jedini način da budemo stručno razvijeniji, odnosno da nastavimo kontinuirano profesionalno rasti.
