Korak antropološke medicine prema mladima i djeci s posebnim potrebama

Piše: Nataša Tucak, prof. defektologije (Hagiohr br. 20) 

Prema tribini "Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima", voditeljice Ane Perišić, održanoj u gradskoj knjižnici u Šibeniku početkom prosinca 2012. g.

Antropološka medicina s hagioterapijom donosi novo svjetlo radu s djecom/osobama s posebnim potrebama. Ona apostrofira bit djelatnosti „obračunavajući“ se sa subjektivnim formama struke; u žarište interesa stavlja osobu kao vitalni organ duhovne duše – čovjeka samoga. Osoba je ono prvo što u sebi o sebi prepoznajemo i ono što svijetu spontano dajemo. Egzistencija osobe ne ovisi izravno o poteškoćama na psihofizičkoj razini, ona je u svom egzistencijalnom i funkcionalnom smislu apsolutno podvrgnuta zakonitostima duha.

Druga važna stavka koju hagioterapija rasvjetljava pitanje je ljubavi ,tj. komunikacija s osobama s posebnim potrebama koja također nužno mora biti rasterećena formi i barijera struke i samog stručnjaka te biti utemeljena na transcendentalu jednote-cjelovitosti, odnosno ljubavi koja ovdje podrazumijeva dvosmjernost koja se događa u Bitku.
Četiri su razine primjene hagioterapije u radu sa djecom i mladima s posebnim potrebama:
1. Osobna priprema
2. Neposredna terapija
3. Posrednička terapija (vizija razvoja)
4. Hagioterapijska podrška roditelju kroz egzistencijalna pitanja

Osobna priprema
Biti u sabranosti, odnosno kontinuirano imati svjestan pregled vlastitog angažmana i stanja duhovne duše u odnosu prema sebi i u odnosu prema osobama s kojima radimo. Dakle, biti u potpunoj svijesti odluke za dobro.
Sabranost donosi svijest o vlastitoj vrijednosti, dostojanstvu, vrednotama, onome što je moja bit te nam iz svjesnosti omogućava da na isti način promatramo osobe s kojima radimo i iz takvog duhovnog raspoloženja, tj. otvorenosti, možemo i djelovati u odnosu na njih, a što nas uvodi u neposrednu terapiju.

Neposredna terapija
Neposredna terapija odnosi se na posredovanje duhovnog zdravlja koje defektolog/hagioasistent  ima za osobu s kojom radi, a sastoji se u posredovanju transcendentala: dobrote, istine, cjelovitosti – ljubavi. Transcendentali su kvalitete Bitka i putevi prema Bitku, što donosi cjelovitost osobe, odnosno pridonosi zdravlju duhovne duše.
Da bi se posredovao bilo koji od navedenih transcendentala, nije dovoljno samo na razini razuma imati informaciju o tome kako takve osobe treba prihvaćati, poštivati, ljubiti i poticati, već je uistinu potrebno da sve to bude iskustveno u nama, da to doista i živimo. Dakle, uvijek prvo ispred sebe tražiti osobu bez obzira na težinu i vrstu hendikepa, uvijek razumjeti iz čega proizlazi njegovo/njezino  patološko ponašanje i uvijek biti otvoren za opraštanje. Dakle, uvijek biti u istinskom, suživotnom odnosu s osobama s posebnim potrebama, imati angažiranu, sućutnu ljubav, strahopoštovanje te iskrenu radost  susreta i želju da damo cijeloga sebe. Tek tako i tek tada možemo optimalno raditi i od te osobe dobiti maksimum za njegov/njezin razvoj. Rezultat takva stava, odnosno neposredne terapije, jest da osoba neposredno dobiva bazično i egzistencijalno zdravlje duhovne duše (posreduje se dobrota, istina,cjelovitost), a koristeći prirodni model komunikacije u smislu poticanja, hrabrenja i očekivanja uspjeha, mi osobi s posebnim potrebama dajemo sigurnost u tome da smije biti to što jest, da neizmjerno poštujemo njezinu originalnost. Na taj način oslobađamo prostor u kojemu se osoba može slobodno izraziti te tako djelujemo na njezin kompletni duhovni imunitet. Sigurnost koju osoba tijekom neposredne terapije doživljava u njoj ostaje i manifestira se najčešće snižavanjem hiperaktivnosti i agresivnog ponašanja. Dijete bolje usmjerava svoju pažnju, mirnije je i sabranije i diže se prag tolerancije na frustraciju.

Posrednička terapija
Posrednička terapija opet je izravno vezana uz osobu hagioasistenta te njegovo osobno povjerenje u  dobro. Temelji se na zakonitostima duha u smislu prostorne i vremenske slobode čovjekova duha, što mu omogućava da može imati viziju (npr. vlastitog razvoja) koja je duhovna stvarnost i da ga upravo ta vizija vuče da na psihofizičkoj razini donese odluku i krene u njezino ostvarivanje.
U radu s ljudima, posebno mladima koji iskazuju poteškoće u ponašanju, iznimno je važno upravo im pomoći da stvore tu viziju vlastitog razvoja u dobro i da si je svakodnevno iznova  posvješćuju kako bi se motivirali na iskorak. I tu je bitna posrednička terapija hagioasistenta koji već ima viziju i vjeru da će osoba izaći iz svoga problema. Tada se događa da na intuitivnoj razini daje dodatni motiv i nadu osobi kojoj je potrebna pomoć, sve dok ona sama ne počne ulaziti u svoj smisao i iskorak u pravcu dobra.
Posrednička terapija, uz neposrednu, zaista je ključna u odnosu roditelj-dijete, pa se tako u radu s roditeljima sastoji od niže navedenih elemenata.

Hagioterapijska podrška roditeljima
U radu s roditeljima hagioterapijska podrška sastoji se u posredovanju smisla roditeljima; upućuje ih se u strukturu i zakonitosti funkcioniranja duhovne duše te ih se uvodi u izgradnju zdravih interpersonalnih odnosa sa svojim djetetom, koji podrazumijevaju:
1. Prihvatiti dijete kao dostojanstvenu osobu – u djetetu gledati osobu, a ne hendikep i posredovati mu dobrotu.
2. Prihvatiti dijete kao osobu s potencijalom – ući u povjerenje da ono može i to mu povjerenje stalno posredovati. Time mu se daje prilika za razvoj.
3. Ući u potpunu slobodu očekivanja samo dobra za svoje dijete – moje dijete ima budućnost. Radi se o promjeni mentaliteta, okretanju mogućnostima i prestanku gledanja u prepreke koje sveobuhvatno paraliziraju i zasljepljuju. Roditelj djetetu treba posredovati „novu ljubav“, slobodnu.
4. Biti zahvalan za dijete, njegov život, svoju obitelj te tako uvijek biti zagledan u nadu u dobro.
U radu s ljudima (posebno osobama s posebnim potrebama) stručnjaci često doživljavaju pomanjkanje motivacije za rad iz različitih razloga te se nakon nekog vremena osjeća zamor, pomalo i nezadovoljstvo. Ustvari je problem neosviještenog poziva i svojevrsne kognitivne patologije, tj. nepoznavanja i krivog gledanja na svoju profesiju i rad uopće. Neupitno je da se kod većine stručnjaka koji rade na ovakvim vrstama posla radi o „pozivu“ da na neki način pomognu čovjeku, no problem je što je „poziv“ duhovna stvarnost koja se bez aktivnog uključivanja duhovne duše ne može do kraja realizirati i ostaje na milost ili nemilost spontanosti  duha u okvirima njegovih zakonitosti unutar svakog pojedinca. Čovjek koji nije svjestan vlastite duhovne dimenzije i njezinih zakonitosti jest „laki plijen“ virusa koji haraju njegovom psihofizičkom dimenzijom.
Kako održati vrhunsku motivaciju za rad i osvježiti svoj poziv novom sviješću?
Uvijek se preispitivati :
O čemu zapravo ovisi hoću li ću biti vrhunski stručnjak u svome poslu?
Kolika mi je plaća?
Kako je opremljeno moje radno mjesto?
Kakav je moj bližnji (radni kolega, šef)?
Imam li puno opravdanja za...?
Stvaram li na svom poslu ili...?
Znam li da moja kreativnost nema kraja?
Vjerujem li da mogu naprijed? 
Vidim li zašto se ipak isplati raditi bez obzira na poteškoće?
Vidim li sada jasnije svoj poziv?
Prepoznajem li u njemu njegov nematerijalni smisao?
Prepoznajem li u njemu Stvoriteljevu kreativnost i svoju ulogu?
Uživam li sada biti to što jesam i na svome radnome mjestu?
Uviđam li sada pravi smisao života za drugoga koji me sada čini boljim i bogatijim čovjekom, umnažajući moju ljubav, moje dostojanstvo, moju kreativnost..?

Ukoliko je  naš rad utemeljen na transcendentalima, dakle, na duhovnoj dimenziji, tada za čovjeka nema zapreka, on dopušta svome pozivu da se razvija i da poziv njega razvija i nuka ga da se odazove i radeći ga usavršava.