Svatko od nas treba biti hagioasistent

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 13) 

Istinita je anegdota o djedu koji je gotovo dvadeset dana bio priključen na aparate. Za njegov se život borilo desetak vrhunskih liječnika, a ipak je bilo pitanje trenutka kad će umrijeti. Svi njegovi najbliži već su se bili oprostili od njega. Čak je pristigla i rodbina iz daleke zemlje...
Jednog dana je došao unuk (poznati hrvatski reprezentativac), legao je pored njega, zagrlio ga čvrsto i rekao mu: „Dida, volim te! Nemoj umrijeti!“ Gledajući taj prizor, dežurni liječnik se također obratio bolesniku: „Dida, morate ga poslušati jer kako će on sutra igrati ako je ovako žalostan?!“
Sutradan je taj isti djeda pratio utakmicu i navijao za unuka, a aparati pored njega bili su isključeni. I danas je djeda živ i zdrav (koliko može biti jedan osamdesetogodišnjak), i prati sve utakmice svog uspješnog unuka...
Hagioasistenti su poput i unuka i liječnika iz ove priče, nagovaraju svoje pacijente na život.
Ali i svi vi koji vidite svrhu u implementaciji hagioterapije u svoj svakodnevni život i profesionalni rad znajte da svaki angažman i obiteljski život pretpostavljaju poznavanje i pridržavanje duhovnih zakonitosti. Živjeti nam je cjelovito i sa smislom, a da time ne podcjenjujemo niti jedan posao, bilo da je netko kućanica ili vrhunski inženjer, ili znanstvenik, ili pak političar, možda učitelj ili umjetnik..., sve ima smisla, ako je duboko ucijepljeno u temelje naše osobnosti.
Ono što si niti jedan čovjek, a nadasve hagioasistent, ne smije dopustiti jest pribjegavanje površnosti. Iskorijeniti tu moguću slabost smatram nužnom. Čovjek koji je dobio priliku za novi život ili otkrio svoje zvanje kao vrhunsku mogućnost za ostvarenje ne smije ignorirati nužnost svakodnevne odluke za susret sa smislom svog vlastitog postojanja. Hagioasistentu je nedopustivo proživjeti dan, a da preskoči susret sa Stvoriteljem. To stalno vraćanje Onome koji ga je njemu samome darovao jest kao svjetlo koje osvjetljava put kojim mu je ići (kad nema svjetla može se promašiti i krenuti stranputicom). Ovaj korak prethodi samoj pripremi za susret s ljudima koji trebaju hagioterapijsku pomoć, ali je ta priprema potrebna i svima onima kojima je u središtu njihovog rada čovjek.
Hagioasistentova se priprava ostvaruje kroz sabranost nad bitnim odgovorima za razlog ovozemaljskog života, zatim pokajanja zbog nikad dovoljnog prihvaćanja patnika i drugih ljudi s kojima se susreće u svakodnevici te zahvalnosti za čast da može pomagati čovjeku u potrebi i na koncu spremnosti za učenje i rad (mozak funkcionira proporcionalno intelektualnoj aktivnosti te vizionarskim promišljanjem i odlukama za dobro).
Niti jedno zvanje ne isključuje mogućnost napretka, a posebno se to ne smije događati onima koji se bave terapijskim i istraživačkim radom. Poslušnost onima koji su ispred nas i samostalno otkrivanje zakonitosti života te provođenje istih na sebi jedan je od koraka koji pretpostavljaju napredak i u hagioterapiji.
Samo ako je hagioasistent svakodnevno i hagiopacijent te na sebi ozdravlja ono što susreće na svojim pacijentima, može biti uspješan u ovom poslu. Poslušnost i ustrajnost su nužni. Veliki talenti su postali uspješni samo kad su temeljito radili u skladu sa svojim sposobnostima. Rad je vrhunska terapija i zapravo nema recesije koja ga može onemogućiti. Toliko je toga kreativnog i novog u nama da baš ova kriza može pripomoći da se otkrijemo i na novi način ostvarimo.

Priprema za rad je upućena za drugoga, ali najprije meni daje puninu života. Evo prijedloga za sve vas koji radite s ljudima (a zapravo, tko to ne radi?!): 

1. Otkud meni da imam mogućnost postojati – otkud baš ja na ovoj zemlji?
2. Otkud meni da sam odabran, poseban, da mogu biti vrhunsko biće u svom zvanju?
3. Otkud meni da s pokajanjem i okrenutosti dobru mogu nadići vlastite pogreške?
4. Otkud meni da imam besmrtnu dušu i da je u meni život vječan (da će trajno ostati zabilježeno dobro koje učinim za ovaj svijet jer samo stvaranje dobrih djela jest stvaran život)?

Bitno je ostaviti vrijeme za promišljanje i sabranost nad nutarnjim čežnjama te se odazvati punini života (jer sve ostalo je zapravo samo privid ...). Ponavljam, važno je biti ustrajan!