Opet strah

Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br.7) 

Ah, taj strah! Malo o njemu govorimo u svakodnevnom životu, a sveprisutan je. Istina, bolje je ne govoriti o negativnostima, ali kad čovjek pati duboko i dugotrajno, to treba shvatiti ozbiljno.
U Centar za hagioterapiju Split većina osoba dolazi tražiti pomoć baš zbog problema sa strahom. Potaknuta tom praksom, ponovno otvaram temu straha.
Mnogi koji dolaze na hagioterapiju strah ističu kao muku zbog koje ne mogu kvalitetno živjeti, a kod drugih se otkrije dijagnosticiranjem. Najčešće govore o strahu od smrti, okultnog, ljudi i autoriteta te samoće, kao i javnog nastupa, mraka i zatvorenog prostora, ali i neuspjeha, besciljnosti te bezvrijednosti.
Dio osoba boluje od depresije, anksioznosti ili drugih psihičkih poremećaja, gdje strah kao simptom također može biti prisutan. Pacijenti pod nadzorom liječnika redovito uzimaju propisanu terapiju. Naime, isključivost u pristupu ne postoji jer hagioterapija podržava psihosomatsko liječenje, ukoliko je potrebno. U Centru se prvenstveno pruža duhovna pomoć i potpora.

Hagioterapijska praksa pokazuje da je bazično nepovjerenje najčešći izvor straha u daljnjem životu. Ako se utvrdi da je čovjek u djetinjstvu doživio manjak nježnosti i ljubavi zbog odvojenosti od roditelja ili njihovog neslaganja, te zbog neke proživljene traume, s vremenom može osjećati potištenost, nemir i strah.
Kod mladih se nepovjerenje najčešće izražava kroz besmisao kojim oni opravdavaju svoju agresivnost ili izoliranost iz društva i obitelji. Često ističu kako je tjeskoba, izazvana egzistencijalnim strahom, neminovna zbog stvarne bezvrijednosti ovoga svijeta.
Cjeloživotni stresovi i uvrede od drugih ljudi te osobne pogreške kod svakog čovjeka mogu produbljivati osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Ljudi se nastoje nekim svojim snagama i autosugestijom „nositi“ s njima. Nažalost, ako se taj nutarnji konflikt ne nadvlada, najčešće će se konvertirati u različite psihosomatske poremećaje.
Strah je manjak povjerenja, a povjerenje je vjera u postojanje, smisao, bitak i osobu–čovjeka te samog Stvoritelja. Nakon što se strah kao simptom otkrije, hagioterapijskom dijagnozom se utvrđuje gdje je to čovjeku ranjeno povjerenje.
Dijagnoza pokazuje da hagiopacijent ili ne prihvaća sebe kao osobu i svoju vlastitu egzistenciju, ili mu je ugrožen život zbog neke traume koju je proživio, ili mu je pak opterećena savjest zbog vlastitih pogrešaka ili nametnute krivnje, ili mu je ugroženo dostojanstvo zbog ranjene spolnosti, ili mu pak kriva slika o Bogu ne dopušta da povjeruje u svoju veličinu – da je ljubljeno dijete svoga Tvorca ili se možda svojom slobodom opredjeljuje za profano i sl.
Nakon utvrđivanja gdje je i zašto došlo do ranjenosti duhovne duše, pristupa se određivanju i provođenju same hagioterapije. Ona temeljno sadrži spoznajni aspekt jer čovjek najprije razumski percipira svoje stanje te će najlakše dokučiti gdje i zbog čega je nastao problem koji ga muči ako mu se argumentirano objasni kako je čovjek bitno duhovno biće i kako duh u njemu funkcionira. Također, kognitivno mu se predoči kako se posreduje duhovno zdravlje – da se čovjeku „donosi“ ono što mu manjka. Naime, u hagioterapiji se ne liječi strah već se posreduje povjerenje.
Put u duhovno zdravlje temeljno sadrži svijest o čovjekovoj duhovnoj dimenziji i njemu kao najvećem biću Svijeta, te odluci za sebe i svoj životni put. Budući da većina ljudi zbog simptoma straha i nepovjerenja gubi radost života, nužno je proći niz egzistencijalnih pitanja poput: odakle je čovjek došao u ovaj svijet? Zbog čega živi? Koji je mu je životni cilj...? I, naravno, doći do odgovora o smislu postojanja.
Sabiranje i preispitivanje čovjekovih osobnih čežnji vodi ga do otkrivanja njegove originalnosti. Potrebno je dovoljno dugo osluškivati što je bitno za njega samoga, gdje je njegov smisao te je potrebno reći DA svojoj viziji o sebi. Liječiti smisao života je temeljna terapija.