Uvod

Antropološka medicina je znanstvena disciplina koja označava cjelokupno djelovanje na području patologije i terapije duhovne duše. Metoda njenog djelovanja je hagioterapija.
Hagioterapija proučava antropološko područje čovjeka, tj. organizam njegove duhovne duše, uzrok i izvore patnje te načine dijagnoze kao i lijekove koji vode u antropološko zdravlje. Ona ujedno obuhvaća znanstveno istraživanje i terapijsku praksu.

Hagioterapiju, kao znanstvenu metodu, utemeljio je i razvio hrvatski teolog i teološko-filozofski antropolog dr. sc. Tomislav Ivančić, prof. emeritus.

Riječ hagioterapija u doslovnom smislu znači sveto liječenje ili liječenje svetoga (grč. hagios – svet, therapeuo – liječiti), ali se ne radi o nekoj svetoj terapiji nego o temeljnom čovjekovom području po kojem je on vrhunsko stvorenje – o njegovoj duhovnoj duši, stvorenoj od Stvoritelja.

Čovjek je ponajprije duhovna duša i neodvojiva je cjelina. On je stvorenje sastavljeno od materije i duha, ali je kao takvo jedna nova stvarnost, tzv. oduhovljeno tijelo ili otjelovljeni duh. Ona snagom duha oživljava i čini kako psihu tako i tijelo specifično čovjekovim organizmom. Nikada ljudska psihosomatska razina nije ista kao životinjska jer je prožeta duhom. Ono što oživljava svaku stanicu ljudskoga bića jest duh i ono što čovjeka čini psihički humanim bićem opet je produhovljeno.

Čovjekova je duša jedna, ali ima svoj vegetativni, psihički i duhovni segment. Specifično duhovno područje proučava antropološka medicina s hagioterapijom. Ova znanstvena disciplina i njezina metoda traže terapijske postupke za ozdravljenje trauma, rana i patnji duhovne duše. Vegetativnu dušu ozdravlja somatska medicina jer liječi živi organizam, a ne samo materiju. Psihičku dušu pak proučava psihologija, a liječi psihijatrija i psihoterapija.
Čovjek je stvorenje nad svakim drugim stvorenjem. On intelektualno promišlja o egzistencijalnim postavkama svoga postojanja. On misli, govori, komunicira, kreativan je, planira, odlučuje se i ima povjerenje. Čovjek je ograničen u svojoj spoznaji, ali bez ograničenja u svojim spoznajnim mogućnostima.

Antropološka medicina i hagioterapija svoje uporište imaju u filozofskim i teološkim spoznajama te prirodno-znanstvenim istraživanjima, specifično kroz neuroznanost. Istraživanje mozga, svijesti gena i njihovih sadržaja te čovjekovoga pamćenja i sjećanja, kao i sveukupnoga vjerovanja potvrđuju nužnost poštivanja zakonitosti duha da bi čovjek bio zdrav kako na duhovnom tako i na psihosomatskom području.