Menu

Primjer: Učitelj u kontekstu hagioterapije

Značaj učiteljeve uloge i njegova djelovanja u školi kao jednoj od najvažnijih socijalizacijskih skupina od neizmjerne je važnosti, te kao takav neminovno treba biti podložen kritičkom promišljanju, preispitivanju, mijenjanju i unapređivanju. Oblikovanje poticajnog okruženja i ozračja u učionici, odnosno školi, uvelike ovisi od onoga što učitelj jest, čega je svjestan i u što je zagledan – vrjednote ili manjak istih, te njegove spremnosti i/ili hrabrosti za iskorake prema promjeni i rastu do vrhunskog zvanja.
Učitelj kao osoba neizostavan je u svakodnevnoj interakciji sa svim drugim subjektima odgojno-obrazovnog konteksta: učenicima, roditeljima, prosvjetnim i drugim stručnim djelatnicima. Njegovo vlastito razumijevanje smisla svojeg života i življenja vrjednota potpuno se odražava na odnose u kojima svakodnevno participira. Oni se očituju na stvaranje zdravih, korektnih i na međusobnom uvažavanju utemeljenih interpersonalnih odnosa.
Razumijevanje uloge učitelja iz perspektive hagioterapije ponajprije podrazumijeva dostojanstvenu osobu, posrednika znanja, vještina, umijeća, vrjednota, slobode, ljubavi i povjerenja. Od neizmjerne je važnosti je li učitelj osoba svjesna svoje vrijednosti i vrijednosti svake druge osobe, je li spreman na svakodnevne iskorake, ulaženje u stvarnost promjena koje su nužne da bi mogao unaprijediti kvalitetu, smislenost i samu srž svoga života i rada. Samo područja na kojima je učitelj slobodan, vješt, sposoban i mudar, temelj su na kojem i njegovi učenici mogu napredovati i rasti uz njega. Učitelj ne može posredovati sposobnosti, oduševljenje za nove spoznaje i slobodu orijentiranu na dobro ako to u njemu samome nije duboko ukorijenjeno vježbanjem, odricanjem i razvojem vlastitog promišljanja, svjesnosti, odlučivanja i djelovanja. Ono što u sebi ozdravi i unaprijedi, može posredovati i svojem učeniku. To posredovanje odvija se u zakonitosti duha koji je sloboda, stoga učitelj „zrači“ na učenika ono što u sebi nosi. Stav kojim učitelj pristupa učeniku odražava se i na stvaranje slike koju učenik ima o sebi  i/ili stvara. U učiteljevom pogledu on treba „iščitavati“ simpatiju, čisto srce, spremnost na pomoć i zauzetost za ostvarenje potpuno njegovih specifičnih talenata. Učitelj koji svakog učenika potpuno prihvaća onakvim kakav on jest, ali s usmjerenjem (vizijom) na otkrivanje svega što može postati, stvara preduvjete za razvijanje povjerenja kod učenika.
Svjesnosti o važnosti učitelja i načina njegova suživota s učenicima pridonose i biološke znanosti. Naime, one jasno govore o epigenetici – da najprije okolina u nas „upisuje“ ono što ćemo postati. Drugim riječima, već od trenutka začeća u dijete se „upisuje“ sve ono kakvi su roditelji i okolina do kraja života. U tom kontekstu, bitno je razumjeti da je i sam učitelj okolina za učenika. Ono što učenik treba „upisati“ u sebe, daleko je manje u usporedbi s onim što učitelj u njega „upisuje“. Učitelj osvješćuje učeniku njegovu vrijednost, posreduje mu povjerenje i hrabrost jer vjeruje u njegove sposobnosti i mogućnost njihova ostvarenja. Da bi on to uistinu i mogao, te zakonitosti treba imati u sebi, jednostavno rečeno, treba ih živjeti.