Samopoštovanje – poštivanje svoje osobnosti
Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 14)
Samopoštovanje se gradi na samopouzdanju - povjerenju u vlastite snage i osjećaju vlastite vrijednosti. To nije samo područje psihe nego i duha jer moramo odgovoriti odakle nam te sposobnosti i tko nam daje tu vrijednost. Svaki čovjek mora sam za sebe tražiti i osjetiti odgovore na ta pitanja.
Umišljen i ohol čovjek nema pravo samopoštovanje, on samo izvana pretjeruje kako bi zaštitio unutarnju povrijeđenost. Da bi čovjek bio zdrav, mora biti realan. Temelj zdravog samopoštovanja je otkriti cjelovitost vlastite osobnosti i dati vrijednost i smisao svojim tjelesnim, psihološkim i duhovnim sposobnostima… Ukorijenjeni u bitku i surađujući sa Stvoriteljem naša i tuđa ograničenost više nije prijetnja nego rasterećenje od odgovornosti za ono što nije u našoj moći. Sve stvari za koje Stvoritelj zna, predajmo njegovoj bezuvjetnoj ljubavi – jedinoj koja nam je uvijek dostupna jer je apsolutna. Na toj mogućnosti možemo biti samo zahvalni. Zahvaljivanje za život i sve što imamo znak je pravog samopoštovanja. Čak i kad je teško možemo zahvaljivati jer se imamo za što boriti, jer nas i bol štiti i signalizira što posebno trebamo paziti.
Svi želimo biti dobri i da nas drugi poštuju
Nije lako sagledati sebe i vidjeti cijelu osobu. Detalji nas zbunjuju i teško izoštravamo cjelinu. Tijekom cijelog života ulažemo veliki napor u otkrivanje svoje osobnosti. Čovjekova je prirodna težnja otkriti što nam donosi dobro u životu, a što uzrokuje bol i patnju. To je zdrav duh koji definira narav našeg života. On odražava bit postojanja i zato teži dobru, istini, ljepoti i skladu. Bit naše osobe je duh. On je izvor života, korijen iz kojeg rastemo i razvijamo se. Iz duha proizlazi neizmjerna snaga koja donosi dobre promjene. Duhovna dimenzija je čovjekovo prirodno stanje unutarnje povezanosti sa sobom i Stvoriteljem. Graditi svoju egzistenciju bez poznavanja Stvoritelja, znači isključiti se i odvojiti od stvarnosti i života.
U čovjekovoj se osobnosti najbolje vidi neraskidivost tijela i duha. Svaka naša sposobnost (život, osoba, svijest, djelovanje...) u sebi sadrži sve dimenzije – bez duha ne postoji tijelo, ni bez tijela duh i psiha. Duhovnost nije život u oblacima, već svakodnevni život – manje ili više ispunjen smislom. Kad čovjek prestane činiti ono što je njegova prirodna težnja, počinje patiti. Patnja pokazuje čovjeku da gubi snagu života, da se udaljio od smisla, zaokupio se onim što mu manjka i zaboravio što je bit svega.
Ako patite od niskog samopoštovanja, nemojte se baviti nedostatcima i kriviti roditelje i učitelje što vas to nisu naučili, radije se pitajte što sada možete učiniti da bi to popravili. Od patnje ozdravljamo kad se okrenemo snagama koje će me povesti do smisla.
Samopoštovanje se gradi na samopouzdanju - povjerenju u vlastite snage i osjećaju vlastite vrijednosti. To nije samo područje psihe nego i duha jer moramo odgovoriti odakle nam te sposobnosti i tko nam daje tu vrijednost. Svaki čovjek mora sam za sebe tražiti i osjetiti odgovore na ta pitanja (više puta u životu). Odgovor je uvijek samo moj, za mene, moje sposobnosti, moju situaciju, prostor i vrijeme. Kad otkrijem svoj odgovor, postavit ću se zdravo pred svojim izborima u životu. Znat ću što je bitno.
Umišljen i ohol čovjek nema pravo samopoštovanje, on samo izvana pretjeruje kako bi zaštitio unutarnju povrijeđenost. Da bi čovjek bio zdrav, mora biti realan. Temelj zdravog samopoštovanja je otkriti cjelovitost vlastite osobnosti i dati vrijednost i smisao svojim tjelesnim, psihološkim i duhovnim sposobnostima.
Prvi i najvažniji lijek je sabrati se i razvijati svijest o tome tko sam, što mogu učiniti i koliko je to vrijedno. Sve moje sposobnosti su u službi onoga što ima smisao i što je dobro.
Što je najvrjednije što ja mogu napraviti? (Zapisujte svoje zaključke, provjerite njihovu učinkovitost i razvijajte ih.)
Otkrivati i razvijati svoje sposobnosti
Kad razvijam postojeće i otkrivam nove sposobnosti moji kapaciteti za ljubav rastu. Zato je neizmjerno važno raditi, pomagati, truditi se i činiti dobro drugima. Tražite ljude koji vas potiču na razvoj, situacije u kojima najbolje koristite svoje vrijeme i sposobnosti.
Talente treba razvijati i cijeli život otkrivati nove. Naša prirodna težnja za suprotnim spolom i podizanjem potomstva, oplemenjuje nas i traži od nas bezuvjetnu odluku za rast. Odlučujem ljubiti i u dobru i zlu - to je vrhunsko dostojanstvo. Čvrsta odluka da ću sve uložiti u ljubav, ostvaruje najdublju čovjekovu težnju. Od rada i davanja rastemo, a lijenost uzrokuje propadanje i tjelesnih sposobnosti i psihološkog samopouzdanja i duhovnog ispunjenja. Naši uspjesi i rezultati izgradit će naše samopouzdanje. Ne možemo sebe prevariti hvaleći se za ono što nismo napravili ili umanjujući ono što smo učinili. Već kao djeca, znamo da nam je potreban trud oko nečega vrijednog da bismo se osjećali dobro i ponosno. Odlučimo svoje ograničene snage upotrijebiti za ono što mi je najvrjednije. Kad otkrijemo svoj smisao i duboke čežnje, počinje raščišćavanje. Odbacimo sve što je nebitno, prolazno i loše. Činimo dobro sebi i drugima jer to je jedini način da sebe i druge još više ne povrijedimo. Nije li to ono za čim težimo?!
Tražiti dobro u sebi i drugima
Ako želim djelovati u skladu sa svojim duhom moram se posvetiti i traženju dobra u sebi i u drugima. Ono što tražimo to ćemo i naći! Ono što vjerujemo, sigurno će se dogoditi. Svaki strah i nepovjerenje sabotiraju našu vjeru. Kad funkcioniramo u mentalitetu ljubavi nitko ne gubi zato što mi dobivamo! Kad čovjek funkcionira po zakonima jačega, ulazi u igre u kojima uvijek netko gubi, ako drugi dobiva. Kad želimo usrećiti samo sebe netko uvijek gubi, ali ako želimo dijeliti ljubav, svi dobivaju. Ako tražimo dobrotu i ljepotu, prepoznati ćemo ju u svijetu oko sebe i to će postati dio nas i naša snaga.
Takav način gledanja otvara put do čovjekovih dubina, ljudi to osjete i poštuju autentičnost takvog stava. Kada se odlučujemo za istinu, dobrotu, ljepotu i povezanost, zadovoljni smo jer duhom otkrivamo istinsku sliku o sebi. To smo mi pred onim tko nas je stvorio i tko nas potpuno poznaje. On vidi sve što jesmo i svu našu ograničenost; vidi svu našu dobrotu, unatoč tome što nekad učinimo nešto loše; vidi našu ljepotu, unatoč pokojem nedostatku ili višku. Mi – ti i ja smo cjeloviti, unatoč povremenoj rasteresenosti. Kad vidimo sebe ispravno, srce nam je mirno unatoč svim onim manjkavostima koje su se složile u našim životima. Svaki manjak samo je poziv da ga ispunimo povjerenjem koje je u nas stavio Stvoritelj. Tek iz perspektive tvog i mog Stvoritelja, naše loše reakcije nisu bit tvoje i moje osobe, nego krivi pokušaj koji nam svojim posljedicama govori da to nije ono što smo željeli. Kad otkrijemo pravu sliku o sebi nema više straha od nesavršenosti, pogreški, neuspjeha, drugih ljudi..., ostaje samo ljubav kojom se punimo svaki put kad doživimo praznine i svoje i tuđe ograničenosti i manjkavosti.
Opraštati
Iskreno žaljenje i kajanje za ono što smo učinili krivo i iz povrijeđenosti, dovoljno je da povratimo sklad naše osobnosti. Naša bit je ostvarivati dobro u sebi. Prihvatimo svoje i ograničenosti i sposobnost. Nismo savršeni, iako se ponekad pokušavamo uvjeriti u tu laž. Istina stvarno oslobađa. Nastalu štetu treba popraviti, a kajanje mora biti odraz cijele osobe. Svakodnevne uvrede i povrede udaljavaju nas od životnih korijena. Sebe oživljavamo kad se odvojimo od uvrede i oprostimo drugome i sebi. Nikoga se ne može natjerati da bude dobar, ali svatko može odlučiti za sebe. Ne dopusti sebi zarobljenost nekom uvredom. Mržnjom i nepraštanjem zarobljavamo vlastite sposobnosti – ne možemo misliti jasno, niti osjećati slobodno i to nas uništava. U ljutnji je čovjekova sposobnost mišljenja 30% manja te potiče veću ranjenost i veću vjerojatnost nasilnog ponašanja. Oprostiti treba s ponosom. To ne znači praviti se da nije bilo ništa već biti svjestan što nam je učinjeno i okrenuti se zdravom i slobodnom funkcioniranju. Imamo snagu biti iznad uvrede, slobodni od potrebe za osvetom!
Prihvaćanje i zahvaljivanje
Nakon iskustva opraštanja sebi, spremni smo prihvatiti drugu osobu sa svim njenim sposobnostima, dostojanstvom i ograničenostima. Kad otkrijemo svoju snagu možemo imati povjerenje u druge jer oni, kao i mi, žele voljeti i biti voljeni. Naša djeca žele da volimo sebe, poštujemo i sebe i njih kao važne osobe. Ako ne vjerujemo drugome, od njega očekujemo samo loše. Naša očekivanja se ne daju sakriti i sigurno će djelovati na tu osobu.U životu smo naučili da nas povrijeđeni ljudi mogu raniti i uvući u svoj način funkcioniranja. Zato je važno sabrati se i odmjeriti što je jače, što je vrjednije i kako možemo sebe i drugoga više poštovati. Nismo svemoćni. Zato je oprez dobar. Strah nas upozorava na opasnosti, ali moramo znati da sve što nas plaši nije opasno. Ako zbog straha više ne možemo vidjeti one bolje ishode, oni će proći pored nas potpuno nezapaženo. Čovjek se mora zaštititi od opasnosti, ali je i ignoriranje svojih i tuđih sposobnosti opasno za duh.
Ukorijenjeni u bitku i surađujući sa Stvoriteljem naša i tuđa ograničenost više nije prijetnja nego rasterećenje od odgovornosti za ono što nije u našoj moći. Sve stvari za koje Stvoritelj zna, predajmo njegovoj bezuvjetnoj ljubavi – jedinoj koja nam je uvijek dostupna jer je apsolutna. Na toj mogućnosti možemo biti samo zahvalni. Zahvaljivanje za život i sve što imamo znak je pravog samopoštovanja. Čak i kad je teško možemo zahvaljivati jer se imamo za što boriti, jer nas i bol štiti i signalizira što posebno trebamo paziti. Ljubav daje vrijednost čovjeku. Uz ljubav uvijek dobivamo – i kada nam je teško i kada ne ide. Ta nam ljubav daje snagu za razvoj daleko iznad naših granica.
Samopoštovanje je jedini put prema istini, prema dobroti i prema ljepoti. Kako ćemo im se diviti ako ih ne osjećamo u sebi?!
