Sve se riješilo i bez mene
Piše: Lidija Kuzmanić, hagioasistentica CHT Split, (Hagiohr br. 15)
Čovjeku se u jednom trenutku života dogodi da prestane biti dijete i preuzme odgovornost za one koji su uvijek brinuli o njemu, za svoje roditelje. Tako se mom suprugu i meni, u kratkom razdoblju života, dogodilo da su nam obje majke oboljele. Obje su dobile moždani udar sa svim posljedicama. Kako bi situacija bila još kompliciranija jedna je bila u Splitu, gdje i mi živimo, a druga u Zagrebu.
Ovoj u Zagrebu liječnik je preporučio da ne napušta poznatu okolinu kako se stanje ne bi pogoršalo. Kako su nam očevi već ranije preminuli, svu skrb o njima preuzeli smo suprug i ja i naša braća i sestra. Svi smo bili u punom radnom odnosu, s obavezama prema svojim obiteljima, pa je novonastalo stanje neznanja, nerazumijevanja i nepoznavanja bolesti dovodilo i do teških situacija.
Stalno sam odlazila u Zagreb, a i suprug je radi posla puno putovao.
Kako organizirati obitelj? Tko će biti s mojim sinom, skuhati mu ručak, pogledati zadaće?
Život nam se vrtio oko problema kako naći prikladne žene koje bi čuvale majke, medicinske sestre, fizioterapeute, kako organizirati noćna dežurstava uz njih… Sve što smo davali nama se činilo puno, a njima malo i nedovoljno.
Duboka vjera u Stvoritelja držala nas je na okupu da se ne raspadnemo i nestanemo u beznađu nerazumijevanja, očekivanja, grižnje savjesti, mrmljanja i prigovaranja. Davali smo se srcem, a često zaboravljali na razboritost i mudrost. Moj brat i majka dosta su bili navezani na mene i mnoge važne odluke ovisile su o mom sudu. To me je razdiralo.
Kako brinuti i biti dobra mojoj obitelji, a da pritom budem s majkom i pomognem njoj i rasteretim brata? Kako uskladiti posao sa svim tim obavezama? Kako ću tako opterećena, necjelovita stati pred svoje hagiopacijente? Što im ja mogu posredovati, kada su moji kanali neprohodni?
Odluku da moje hagiopacijente proslijedim kolegicama nisam lako donijela. Mučila me pomisao da ostavljam čovjeka u potrebi bez podrške, zaboravljajući pri tome kako sam i sama sada potrebna hagioterapije.
Takva kaotična situacija trajala je sve do jednog prekrasnog proljetnog dana na Marjanu. Isprobavala sam nove koturaljke i pala. Tada je sve stalo.
Užasnu bol i neizvjesnost zamijenila su nova pitanja: Što ću sad? Kako ću u Zagreb? Tko će ići po sina kad mu završi nogomet? Kako će moj suprug organizirati ručak, školu? Jesam li nešto slomila?
Smogla sam snage i nazvala supruga da me odvede na hitnu.
Čekajući operaciju moj duh bio je miran. Sebe, kirurga i sve svoje probleme predala sam u ruke Stvoritelja i znala sam da će biti dobro.
Probudivši se poslije operacije bila sam ojačana čeličnom konstrukcijom na mojoj kičmi ali i čvrstom spoznajom ljubavi i povjerenja u našeg Stvoritelja. Moji prvi koraci otvorili su spoznaju o brizi i ljubavi koju ima za nas. Svoju „tragediju“ primila sam kao milost upozorenja i brige: „Kuda srljaš? Stani, predaj svoje težine meni i vjeruj mi bez zadrške.“
Ne trebam vam reći da su se stvari riješile i bez mene.
Moja majka dobila je kvalitetni smještaj, svekrva ženu koja je s njom 24 sata, a ja vrijeme za spoznaje koje su me liječile. Jedino je moj muž dobio više posla jer je morao platiti tri žene koje su brinule o njegovim najmilijim trima ženama ali osnažen našim zajedničkim iskustvom i lišen zabrinutosti, sa lakoćom je to odradio.
Danas hodam, hagioterapija dio je moje svakodnevnice i uživam u druženju sa svojim Stvoriteljem.
