Tko je to hagioasistent
Piše: Ana Perišić, voditeljica CHT Split (Hagiohr br. 12)
Htjela bih s vama podijeliti iskustvo svog hagioterapijskog zvanja te potaknuti na odaziv one koji žele postati hagioasistenti, a posebno "stare" hagioasistente koji su se pomalo izgubili u svakodnevici, poslovnim i obiteljskim brigama ili nekom životnom promašaju.
Nisam ja odabrala hagioterapiju, nego je ona odabrala mene! Mišljenja sam da zvanje ni ne možemo odabrati već trebamo otkrivati koji talent imamo te živjeti, školovati se i razvijati u skladu s njim. Zvanje je sposobnost koju nosimo u sebi, s kojom se rađamo, ali koju ne ostvarujemo samo učenjem vještina i znanja, već se cjelokupnim životom pripremamo za nju. Mene je uvjetovala moja dugogodišnja bolest (svjedočenje je objavljeno u br. 7 ovog časopisa) i baš iskustvo borbe za zdravlje postalo je moj glavni adut za uspjeh u posredovanju smisla onim ljudima koji su ga izgubili.
Svojim velikim životnim napretkom smatram trenutak kad sam počela učiti iz tuđih pogrešaka te uspjeha mojih bližnjih i kolega (tada se najbolje uočava sloboda i vlastita originalnost). Ali, najviše od svega sam napredovala kad sam spoznala koje su zakonitosti duha – da je život u skladu s prirodnim i moralnim zakonitostima nužan i uistinu moguć. Percipirajući gdje su zamke svijeta, vlastitih slabosti i nemoći ljudi koji me okružuju, uvelike sam si pomogla, a kad sam spoznala što trebam činiti, zapravo sam se spasila.
Mir je uvijek bio i ostao plod susreta sa smislom, dobrom odlukom i sigurnim iskorakom. Naučila sam, također, registrirati i razloge patnje koju proživljavam. Nije isto je li bol nastupila kao simptom (da ima izvor u nekoj davno doživljenoj traumi) ili kao posljedica grijeha ili pak kao nemoć zbog neiskoraka u novo. Mi ljudi smo u apsolutnom sada upravo po duhovnoj razini i zato nas uvjetuju proživljeni trenuci našeg djetinjstva (a nerijetko su to najbolnije traume), grešna narav i olako suobličavanje sa svijetom te (ono što smatram najvećim problemom) nemoć da budemo ono što trebamo biti.
Poznato vam je da čovjek uvelike nadilazi samoga sebe i da nije ono što jest već ono što može biti. A zašto to nije? Zašto, gotovo stalno, mislimo da je to određeno za neke druge ljude, a ne za nas (mene!)? Zašto? Ozbiljno pitam: zašto?
Čovjek se može razvijati, u tom životnom hodu, samo ako se okreće k dobru. Naime, mnogi su uspješni - u karijeri, moći, slavi, materijalnoj sigurnosti, časti. Mnogi rade velike stvari - liječe bolesne, daju u dobrotvorne svrhe, zapošljavaju ljude… Ipak, nerijetko se sve to čini, a da se istovremeno prelazi preko samog čovjeka. Zašto čovjek nasušno treba znakove priznanja i troši toliku energiju tražeći od drugog čovjeka potvrdu kvalitete vlastitog postojanja i smisla življenja? Gdje je problem? Mnogi su se veliki talenti izgubili kad im je postalo bitno što će ljudi reći, ali se i mnogi obični ljudi gube kad misle da su smisao, snaga i uspjeh u njihovim rukama.
Što nam je činiti da budemo sretni, da živimo? Mudra izreka kaže: čovječe, budi bitan!
Važno je registrirati gdje si sada sa samim/om sobom. Što ili tko je uporište tvoga života? I, čega se ti zapravo bojiš?
Čovjek je u svom temelju biće povjerenja, a povjerenje je vjera u osobu. Kakav/a si u odnosu prema sebi samom/oj, drugima, Stvoritelju? Zapamti, sloboda koja dolazi iz praštanja i pokajanja je sloboda od, koja pak daje predispoziciju za slobodu za. Da bismo istinski mogli biti ono za čim čeznemo, moramo se osloboditi svega što je devijantno, manjkavo i traumatizirano te zla drugih koje nas vezuje ukoliko ga ne otpustimo. U slobodu za ulazi se preispitivanjem svoje originalnosti i duboke čežnje za ostvarenjem (budućnost me izvodi iz moje prošlosti). To iskustvo nerijetko vodi u životno zanimanje – moj život postaje moje zanimanje, a moje zanimanje postaje moj život.
Ono što je posebno važno da bismo bili vrsni hagioasistenti jest svijest o tome tko je to meni mene darovao. Tko je to u mene ucijepio moje zvanje? Tko me to do danas prati i poziva da se odlučim biti sve što mogu postati? Tko to, zapravo, daje slobodu neizmjernog razvoja?
Ponovo pogledaj: Čega se ti bojiš? Što to, baš tebe, sprječava da se pokreneš? Nije problem ni grijeh, ni hendikep već nepovjerenje. Krivu sliku sigurnosti nosimo u sebi. A ako se varam, blago tebi poštovani čitatelju (ti si sigurno na tragu traženog talenta)!
Jednom je prof. T. Ivančić na stručnom usavršavanju za hagioasistente sažeo koje bi odlike ta osoba trebala imati: da je poslušna, ponizna i siromašna (u prvi mah se čini da sve to može imati jedino prava časna sestra). Značenje je zapravo vrlo jednostavno i lako za živjeti. Nužno je biti poslušan onome koji je ispred tebe – koji ti krči put (utemeljitelju). Biti ponizan pred čovjekom kojemu se posreduje zdravlje – to je uistinu čast (patniku i onome u čije ime to činimo). Biti siromašan, pak znači, biti u stalnoj potrebi za izvorom zdravlja, smisla, milosti, slobode, ljubavi... Ne trebamo, niti možemo, biti sami na ovom zadatku.
Kad sam bolje ušla u značenje ovih postulata zaključila sam da mi je sve darovano i da trebam samo krenuti tim putem: istinitim, koji me vodi u dobro i čiji je plod ljepota i životna radost.
Mi imamo jednu osnovnu prepreku u sebi - mislimo kako smo odgovorni za sve slabosti, propuste i grijehe svijeta te da smo mi ti koji spašavamo ljude koji traže pomoć ili ne poznaju zakonitosti antropološke pneumatologije. Mi trebamo samo reći da svom životu i zvanju te se sabirati nad bitnim – biti u odnosu sa Stvoriteljem, da budemo u jedinstvu. Samo učenje (racionalno razumijevanje i izražavanje) tada se događa s lakoćom.
Moje iskustvo je da se čovjek može silno zadiviti nad vlastitim sposobnostima i blagom koje mu bude darovano. Nerijetko se iznenadim otkud mi sve te spoznaje i izričaj s kojim odgovaram na pitanja ljudi. Ali, logično je da smo poslani osobama koje same ne mogu izaći iz svoje muke ili ne spoznaju gdje je njihov problem. Svaka osoba - hagiopacijent, kao individua i original, traži poseban pristup i ne smije biti limitirana vremenom.
Posredovati čovjeku ljubav je osnovna zakonitost u hagioterapiji (kako lijepo zvanje - ljubitelj čovjeka), a da bi se ona mogla i događati najprije ja sam/a moram biti prihvaćen/-a (od sebe samog/-e, ljudi - njihovih najdubljih dubina i Stvoritelja).
Do idućeg susreta (kada ćemo nastaviti korak dalje s uputama i konkretnim iskustvom) želim vam da budete ljubljeni – iskoristite pravo koje imate od trenutka postanka za ovaj svijet. Odvojite vrijeme i prepustite se toj 'nesigurnoj' Sigurnosti. Recite vi meni: a što vas košta ovo isprobati? Dnevno možete „izgubiti“ samo 20-ak minuta (kao da inače ne „gubite“ i više?!).
