Menu

Kad se govori o organizmu duhovne duše pokušava se otkriti gdje je on zapravo „smješten“. Riječ organ upućuje na moć ili neku vrstu centra duhovne duše. Organ je određena sposobnost u čovjeku iz koje izlazi specifično djelovanje.
Prvi organ je osoba. Ona je središte svega, ono što okuplja sve čovjekove funkcije. Čovjek nju ne posjeduje, nego on jest osoba. Osoba je osobnost, čovjekovo jastvo kao središte i cjelovitost. Ona je vrhunsko čovjekovo dostojanstvo.
Osoba je netko – biće, koje je sebe svjesno, koje raspolaže svojim tijelom i dušom. Također, osoba je onaj koji komunicira s drugim ljudima i sa Stvoriteljem. Čovjek je sustvaratelj kroz svoje talente i sposobnosti i zato je velika čovjekova patnja kad ne prihvaća samoga sebe onakvim kakav jest i kad se ne razvija kao vrhunsko biće.
Život je ono što čovjek ima. On je isto što i egzistencija jer čovjek postoji samo ako živi. Kod čovjeka razlikujemo više faza postojanja: u utrobi majke, ovdje na zemlji i nakon smrti. Istodobno se razlikuje ljudski materijalno-fizički i psihički život od antropološko-duhovnog i teološko-religioznog. Također, svaka osoba ima svoj originalan i neponovljiv život kojeg može i treba živjeti da bi se ostvario, u konačnici, da bi bio sretan.
Savjest je mjesto gdje se „događa“ moralnost, gdje čovjek prima spoznaje dobra i zla. Savjest je glas bitka. Budući da je čovjek stvorenje u temeljnom postojanju, onda i za njega vrijede iste zakonitosti kao i za bitak. Kad čovjek ljubi drugog čovjeka, on je vječan – neuništiv. Kad je dobar, u postojanju je. Kad govori i slijedi istinu, slobodan je. Kad je ispunjen ljepotom, stvara velika djela koja oplemenjuju druge.
Savjest pokazuje da čovjek ubija sebe kad čini zlo. Čovjek jednostavno sam sebe kažnjava time što griješi. E. Fromm jasno kaže da je savjest glas čovjekovih kreposti. Zato su poroci i negativnosti, ponajprije neodgovornost prema samome sebi – odbijanje svoga prapoziva.
Slobodna volja kontrolira slobodne odluke. Čovjekovi nagoni čekaju njegovu odluku. I kad se on ne odlučuje za dobro, onda ga nagoni razaraju. Filozofija tvrdi da sloboda nije izbor između dobra i zla, nego samo odluka za dobro. Po slobodi je čovjek biće nad svakim drugim stvorenjem i najsličniji svom Stvoritelju. U slobodnoj volji očituje se čovjekova moć sustvarateljstva dobrog – boljeg svijeta.
Intelekt je sposobnost kojom se spoznaje sve što postoji, sam bitak. On je moć duhovne spoznaje koji svijet i zakonitosti dokučuju intuitivnom spoznajom. Samo percipiranje i prihvaćanje istine pretpostavlja zdravlje intelekta.
Srce je sposobnost okupljanja afekata. Oni su ono dubinsko u čovjeku – osjećaj dobrote, ljepote i ljubavi. Emocije se pak odražavaju na psihičkoj razini. Srce je mjesto ljubavi koje nije osjećaj zaljubljenosti nego moć davanja i primanja. Nažalost, ako čovjek ne prima ljubav, srce postaje mjesto negativnosti i mržnje. Zato se ističe važnost čistog i slobodnog srca. Zdravo srce pretpostavlja okrenutost prema dobru i povjerenju koje rađa ljubav.
Karakter je sposobnost s čijim se vježbanjem može postati osoba vrlina. Čovjek se nužno treba učiti strpljivosti, sabranosti, dobroti, praštanju, ali i mnogim drugim sposobnostima koje mu omogućuju zdravu komunikaciju s drugima.
Pamćenje i sjećanje povezani su i na duhovnoj razini. Sjećanjem čovjek uzima iz pamćenja sve što spoznaje (kao iz nekog arhiva) i onda to upotrebljava za komunikaciju s okolinom te za vlastitu izgradnju. Zaboravljivost je uvjetovana rastresenošću i predstavlja gubitak. Ukoliko se čovjek podsjeća na bitno o svom životu i vrijednosti svog postojanja, utoliko ima zdravlje u sebi.
Svrhovitost je spoznavanje cilja i razloga života te rada i razvoja. Bitno je da čovjek to neprestano osvješćuje u sebi.
Kreativnost znači čovjekovu sposobnost da stvara, da uvijek novo uči, piše, govori i izgrađuje. Razvoj je zdravlje čovjekove slobode i osobnosti jer ga neostvareni talenti čine frustriranim, te osim što ne ostvaruje sebe, uskraćuje svoje sposobnosti i drugima. Zato je stvaralaštvo moć za upravljanje čovjekovim djelovanjem.
Religioznost je čovjekova sposobnost komuniciranja sa Stvoriteljem. Ona se izražava specifičnim jezikom kroz geste, obred, umjetnost, i dr. Religioznost uspostavlja ispravni odnos prema Izvoru ljudskog postojanja i ona je samo jedan segment čovjekovog duhovnog područja, iako se najčešće poistovjećuje sa značenjem riječi duhovno.
Spolnost je najdublja čovjekova intima i čežnja za sjedinjenjem u ljubavi. Postoji fizička spolnost koja se očituje kroz nagon. Psihička se izražava kroz osjećaj zaljubljenosti i erotiku. Duhovna spolnost pretpostavlja povjerenje prema osobi koju volimo i duboku čežnju da ju  učinimo sretnom. Istinska duhovna spolnost je čovjekova potreba za zajedništvom i sjedinjenje muškarca i žene u ljubavi i otvorenosti potomstvu. Svaka profanost i naglašavanje potrebe za zadovoljenjem nagona duboko ranjava čovjekovu intimu i uskraćuje ga za povjerenje.
Vjera je projekt, tj. vizija da čovjek može rasti u neizmjerno, ali i čovjekova sposobnost da prepozna da ga netko voli. Povjerenje je pak vjera u osobu, a interpersonalnost izražava bit čovjeka da je osoba među osobama. Svatko želi preživjeti, štoviše živjeti puninu.
Kad čovjek prepozna da je voljen, zna da je dragocjen, tada od drugoga može očekivati samo dobro. Čovjek je siguran da pored onoga koji ga voli njegov život nikada neće biti u opasnosti niti će biti ugrožen. 
Svijest čovjeku omogućava raspolaganje spoznajama do kojih dolazi. Da bi se svijest razvijala, nužno joj je potrebno vrijeme sabranosti. Svijest ili duhovna spoznaja bitna je za čovjekove odluke. Čovjek se ne može odlučiti za nešto tek ako vidi, mora biti svjestan da je to za njegovo dobro, da ima smisla i da će označavati njegov razvoj u neizmjerno. Tek kada je čovjek svjestan onoga što spoznaje, sposoban je slobodno se odlučivati i moralno djelovati.