Menu

Utemeljitelj hagioterapijske metode prof. Ivančić tvrdi da znanstveno istraživanje čovjekova duha u sadašnjem vremenu predstavlja središnji interes u gotovo svim znanstvenim područjima.
Već je početkom dvadesetog stoljeća o duhovnoj dimenziji čovjeka raspravljao njemački filozof Max Scheler. Njemački su filozofi izdali prvi od tri planirana sveska o čovjekovoj svijesti kao rezultat posljednjih godina istraživanja čovjekove duhovne dimenzije. Kako filozofija, tako i teologija, svestrano su tražene kao partner u istraživanju prirodnih, medicinskih, socioloških i biokemijskih znanstvenih područja. Više od dvadeset centara u svijetu osnovano je kako bi se ostvarila suradnja prirodnih i teoloških znanosti. Što je deterministički kaos, što su crne rupe u svemiru, što je energija? Sve su to pitanja koja treba temeljito istraživati, kako bi se otkrilo što je duh, što materija i s njom povezana energija, što je život, što je smisao života, tko je čovjek, odakle je došao, kamo odlazi sa smrću, tko je vlasnik prirode i ljudske povijesti. Unatoč vrhunski razvijenim znanostima ne znamo odgovore na temeljna pitanja svijeta, čovjeka i postojanja, zato nam izmiču i odgovori na pitanja bolesti i zdravlja. Brojni kongresi i simpoziji održavaju se na temu odnosa religije i zdravlja, vjere i zdravlja. Postoje instituti gdje se istražuju relacije između psihosomatske medicine i teološko-filozofske antropologije.
Doktor teologije i medicine M. Beck istražujući odnos psihosomatskih bolesti i teološke antropologije, dolazi do zaključka da se somatske bolesti ne mogu ni cjelovito ni ispravno dijagnosticirati i liječiti bez uključivanja duhovne dimenzije u medicinsku djelatnost. On kaže da je svaka stanica čovjekovog tijela oživljena duhom ili duhovnom dušom, te je stoga poznavanje čovjekove duhovne dimenzije od presudne važnosti za dijagnozu i terapiju. U svojoj knjizi „Rak i duša – gen, duh, mozak, Bog“, zaključuje da je došlo do promjena paradigmi u fizici, biologiji i medicini, da se ne proučava samo gen – stanica – organizam nego gen – duh – mozak – sloboda. On analizira odnos: duša – tijelo i duh – mozak. Tijelo je izraz duše. Postoji informacija: duša – gen, koja nije samo informiranje, nego i formiranje, a to formiranje ovisi o dobroti, nadi, istini, ljubavi, povjerenju i ljepoti. Čovjek je pozvan na posljednji smisao. On može odbiti taj životni temeljni poziv i izokrenuti slobodu na ograničeno, zlo, egoistično, te se umjesto u bitku naći samo u vlastitom stanju nesigurnog postojanja koje je izabrao. M. Beck postavlja kao moguće uzroke malignih oboljenja u više područja: rak kao krivi rast, dezintegracija umjesto integracija, rak i komunikacija, rak i spoznaja, rak i samospoznaja, rak i vlastito stanje zla, rak i potisnuti nagoni, konflikti, rak i slika Boga, rak i vječnost, rak i vjera, ufanje i ljubav, rak i supatnja zbog zla u svijetu, te terapija koja se događa u spoznaji, obraćenju i novoj životnoj orijentaciji. Na kraju važno je uočiti da je čovjek više od svojih gena. Geni mogu biti aktivirani, ako je niz faktora aktivan, kao npr. okruženje, međuljudski odnosi, unutarnji čovjekov život s mislima i osjećajima te egzistencijalni temeljni stavovi. Informacija i „anima forma corporis“ sudjeluju u tom aktiviranju. Geni imaju zajedno s duhovno-religioznim nutarnjim životom u čovjeku svoju aktivnost. U genima se događa direktan odnos duha i materije. To znači da bolest raka ne stoji u ovisnosti samo o genima, okruženju, psihološkim problemima i pitanjima smisla, nego i o čovjekovu odnosu s Bogom.
Njemački medicinski antropolog A. Jores kaže da se na psihofizičkom području pojavljuje specifično ljudska bolest kada čovjek ne može ispuniti zahtjeve svoje savjesti te doći do smisla. To je ponajprije duhovna bolest koja se onda može somatizirati. On iznosi podatak da gotovo 70% somatskih bolesti ima uzrok u duši, te ih naziva specifično ljudskim bolestima. Tek 30% njih je uzrokovano virusima, bakterijama, parazitima, oslabljenim imunitetom, genetski i kanceroznim tvarima.
Američki neurolog i psihijatar  D. G. Amen istražujući čovjekov mozak, naglašava da zdrava duša poboljšava rad mozga, a zdrav mozak je bitno važan za zdravu dušu. On dolazi do zaključka da je čovjekov mozak „hardware“ duše te da ga treba liječiti i duhovnim putem. Svaka dobra i zdrava riječ ozdravljuje mozak, a bolesna misao ili riječ razara stanice mozga. Čovjek je bitno duhovno biće, stoga i njegove bolesti imaju pečat duhovnih zakonitosti. Bolest nije nešto na ili u čovjeku, nego je to čovjek bolestan. 
Neurobiolozi M. Persinger  i V.S. Ramachandran u svojim istraživanjima dolaze do zaključka da u mozgu postoji funkcija koju nazivaju „božanska komponenta“ i „božanska točka“, a D. Amen ju naziva „modul Bog“ i „točka Bog“ što bi trebalo značiti da je Bog bitan za čovjekov život i liječenje bolesti.
H. Urs von Balthasar i K. Rahner kažu da su pojave somatske bolesti materijalne slike onoga što se događa u duhu. Bolest je vanjsko pomanjkanje i izraz za nutarnji manjak bitka. To pomanjkanje nastupa na području transcendentalija: unum, bonum, verum, pulchrum, kao manjak jedinstva, istine, dobrote i ljepote. Tako se pomanjkanje istine može pojaviti najprije na somatskoj, a onda i psihičkoj razini. Duhovna terapija bi se sastojala u procesu približavanja istinitom. U dijalogu s Bogom i ljudima, kažu ovi teolozi, nalazi se istina. Približavajući se njoj i dobroti, bolesnik izlazi iz nutarnje razdijeljenosti. Oni također naglašavaju da je čovjekov duh izravno usmjeren na Stvoritelja. Usmjeri li se on protiv Stvoritelja, nastaje protuprirodno usmjerenje koje se očituje kao unutarnji nesklad, kao nered i dezorijentiranost koja se može somatizirati. Lijek je u ispravljanju tog nereda. Zato će obraćenje i vjera dovesti često do čudesnog ozdravljenja, što zapravo nije čudo nego otklanjanje uzroka somatskih simptoma na duhovnom području. Duh tada ispravno informira materiju tijela sa staničnom strukturom i promijeni ju. Također krive slike o Bogu donose bolesti, te je terapija u preuzimanju prave slike Boga. On ljubi, daje slobodu, otkupljuje od strahova i ovisnosti i čovjeku pomaže doći do svog identiteta. Ti teolozi također kažu da je samo prirodoznanstvena interpretacija bolesti nedovoljna jer se zadržava na površinskoj razini simptoma i ne vidi da iza njih stoje dublji uzroci. Ni psihološka razina nije posljednja interpretacijska instanca jer  je samo međurazina. Tek je ontološko promatranje sveobuhvatno i pokazuje pravu dijagnozu i smjer terapije.
Autori knjige „Duhovna inteligencija“ D. Zohar i I. Marshall smatraju da duhovna duša može biti bolesna kad je čovjek u nemoći uspostaviti vezu s dubokim središtem u sebi. Osoba može biti odsječena od napajajućih korijena osobnosti u temelju osobe i postojanja.
C. G. Jung naznačuje  da kod duhovnih ili egzistencijalnih bolesti treba shvatiti da se radi o duši koja nije našla svoj smisao. Bol duše je u korijenu mnogih fizičkih oboljenja.
Utemeljitelj logoterapije V. Frankl smatra da suicidalne misli javljaju kod ljudi koji imaju od čega živjeti, ali nemaju zašto živjeti. Gubitak smisla je u dnu mnoštva psihičkih i somatskih bolesti. Duhovne bolesti kao očaj, zlo i opsjednutost su uzrokovane manjkom duhovne inteligencije, kažu D. Zohar i I. Marshall. Oni također zaključuju da odvojenost od sebe, drugih i Boga stvara osjećaj nemoći da se stupi u dodir s integrativnim središtem u sebi i uzrokuje šizofreniju. To je egzistencijalni vakuum, kako ga naziva Frankl.
Psihijatrijska istraživanja s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća dolaze do zaključka da 60-70 % stanovništva u razvijenim zemljama pati od nekog oblika šizofrene dezorijentacije. Ljudi to izražavaju kao depresiju, umor, anoreksiju, stres i ovisnost, što su bolesti smisla, otkinutost od duhovnog središta, odijeljenost od vrjednota, svrhe, smisla, korijena i razloga čovještva.
B. H. Lipton, stanični biolog, u knjizi „Biologija vjerovanja“ tvrdi da su navike u ljudskom životu odlučujuće, jer su jače i od genetskih zapisa. Lipton ukazuje da mehanizme života ne pokreću stanični geni nego „svjesnost“ svake pojedine stanice o njezinom „okolišu“. Karakter ljudskih života ne određuju njihovi geni, nego odgovori na signale iz okoliša koji pokreću život. Svaka stanica jednako misli i odlučuje se. Ako čovjek dobro misli, njegove se stanice regeneriraju, naglašava znanstvenik. Drugim riječima, cijeli ljudski organizam funkcionira na razini duha i morala. Autor podsjeća i na važnost placebo efekta, tj. vjere u dobro, te tvrdi da se mozak u 60% slučajeva brže liječi ako se čovjek obrati na dobro. Ako je čovjek negativan u svojim mislima, govoru i odlukama, pokreće „nocebo efekt“, a on uvelike povećava bolesti. Znanstvenik je jasnoga stava da je vjera u dobro presudna za sveukupno ljudsko zdravlje.
E. Kandel, dobitnik Nobelove nagrade za istraživanje mozga, u djelu „U potrazi za memorijom“ naglašava da se duh može klinički istraživati jer on uvijek ima i svoje „posljedice“. Nobelovac je mišljenja da je uzaludno istraživati čovjekov mozak,  ako se ne zna odgovor na pitanje što je to duh. Tvrdi da je razjašnjenje postojanja i djelovanja ljudskoga duha iz biološkoga aspekta, postalo najvažnija zadaća prirodnih znanosti u 21. stoljeću.
D. Goleman u knjizi „Emocionalna inteligencija“ naglašava da postoji nesvjesna spoznaja i da njome čovjek ne samo da spoznaje moralne vrjednote, nego se za njih nesvjesno i odlučuje. To znači da je duhovna spoznaja iznad racionalne i da je kategorija „podsvijest“ i „nesvjesno“ samo psihička, ali ne i duhovna.