Započinje era antropološke medicine
Razgovor s prof. dr. Tomislavom Ivančićem
Tumačeći hagioterapiju počeli ste sve češće upotrebljavati sintagmu antropološka medicina. Što ona znači?
Naziv antropološka medicina pojavljuje se nekad tijekom prošlog stoljeća. Prvi sam ga put susreo u knjizi Čovjek i njegova bolest, medicinskog antropologa Arthura Joresa, koji u podnaslovu knjigu spominje osnove antropološke medicine. On smatra da su uzroci somatskih bolesti samo u 30% slučajeva na razini tijela, a gotovo 70% slučajeva specifično su ljudske bolesti, iz čega proizlazi da je uzrok 70% somatskih bolesti na razini duhovne duše. Dr. Jores govori da takve bolesti nastaju ako čovjek nije našao smisao života. Kad sam to pročitao, uvidio sam da antropološka medicina pripada upravo onome što mi proučavamo.
Antropološka medicina, dakle, kao ime već je postojala, a odnosi se upravo na ono područje na kojem radi hagioterapija.
To sam ime uzeo zato što je hagioterapija danas postala pomalo neprimjeren izraz i to iz više razloga. Poticaj za ime hagioterapija našao sam u logoterapiji koju sam razumio kao početak jedne nove medicine. No, ispalo je da se ne radi o novoj duhovnoj medicini, nego o psihoterapijskoj metodi. Uz to se hagioterapija, naročito u krugovima psihologa, također smatrala psihoterapijskom metodom, a ona to uopće nije. Drugo što je nelagodno riječ je hagios, koja označuje nešto sveto, a zbog toga mnoštvo ljudi pomisli da se radi o nekoj religijskoj, odnosno vjerskoj, molitvenoj ili sakramentalnoj metodi koja bi liječila čovjekove tjelesne i psihičke tegobe. Događaju se, dakle, dvije pogreške: jedni hagioterapiju smještaju na psihičko područje, a drugi na pastoralno područje.
Kako bismo spriječili takve nesporazume, smatrao sam da nam treba drugo ime.
Hagioterapija je nastala iz evangelizacije i u tom smo početku koristili molitvu za nutarnje iscjeljenje. Sad imamo znanstveni pristup čovjekovoj duhovnoj duši, proučavamo čovjeka ukoliko je čovjek, po temeljima njegova bića, na postulatima filozofske antropologije. Istražio sam da je duhovna duša, koju proučava filozofska antropologija, teško oštećena, traumatizirana, bolesna i ranjena i da je treba liječiti, a liječeći duhovnu dušu možemo pomoći i psihijatriji i somatskoj medicini da ne liječe samo simptome, nego da idu do uzroka.
Smatram da je antropološka medicina pravi izraz za ovo što proučavamo, otkrivamo i liječimo u hagioterapiji jer radi se o čovjeku, ukoliko je čovjek, radi se o medicini, o liječenju čovjeka.
Somatska medicina proučava i liječi nešto što čovjek ima, a ne što čovjek jest; psihijatrija i psihologija također proučavaju nešto što čovjek ima, a ne što on jest; filozofija i filozofska antropologija proučavaju u prvom redu duh, a onda i čovjekovu duhovnu dušu. Objekt proučavanja antropološke medicine duhovna je duša ili duhovna dimenzija čovjeka, ali duhovna duša u vidu istraživanja ranjenosti, traumatiziranosti i bolesti te traženja terapije.
Hoće li novi naziv pomoći u većoj znanstvenoj afirmiranosti svega onoga što se dosad radilo pod imenom hagioterapija?
Nema sumnje. Hagioterapija je očito bila shvaćena kao jedan segment unutar psihoterapije, a unutar psihoterapije ima preko 270, neki kažu čak i preko 600 različitih metoda, odnosno terapija. Ako je i hagioterapija uključena u taj broj, ne budi neki veliki interes niti nadu. No hagioterapija je otkrila novo područje, područje duhovne duše i njezine bolesti koje nitko nije uvidio, proučavao, dijagnosticirao niti liječio, a to je ujedno područje u kojem se nalaze uzroci psihosomatskih bolesti. Prema tome, hagioterapija svestrano pruža pomoć. Ako to nazovemo antropološka medicina, napravit ćemo velik korak u razumijevanju i otkloniti zablude. Hagioterapija će, međutim, ostati jedna od metoda liječenja unutar antropološke medicine.
Imate li već kakvih reakcija na novo nazivlje, npr. s Instituta za antropologiju, drugih institucija ili od znanstvenika i što kažu Vaši kolege, profesori i svećenici?
Sumnjam da će biti reakcija jer zapravo nitko nije proučavao patologiju duhovne duše. Instituti koji proučavaju antropologiju ne bave se ranjenostima duhovne duše niti njezinim liječenjem. Dosadašnja antropologija uviđa da su uzroci psihosomatskih bolesti daleko dublji i širi, ali psihosomatska medicina ostaje zatvorena unutar psihosomatskog područja čovjeka. To još nije skok na duhovnu razinu čovjeka.
Pojedini kolege profesori vole sa mnom o tome diskutirati jer i sami te stvari proučavaju. Osim njih, ima svećenika koji i sami studiraju hagioterapiju i žele o njoj znati. No, nisam htio previše inzistirati da se moji kolege time bave jer je svatko od njih i previše zaposlen na svom području istraživanja koje mora razvijati.
Kako će se novo nazivlje odraziti na vaš dosadašnji rad, hoće li se npr. mijenjati nazivi knjiga u novim izdanjima?
Knjige o hagioterapiji znak su razvoja i ne bi bilo dobro mijenjati ih. U najnovijoj knjizi, Hagioterapija u susretu s čovjekom, već sam na prvoj stranici naznačio ime antropološka medicina i knjiga je pisana u tom kontekstu. Zatim, na radiju i na raznim tribinama puno govorim o antropološkoj medicini kako bi ljudi shvatili o čemu se radi. Svaki razvoj, pa tako i ovaj, ima svoj prirodni slijed. Hagioterapija je nikla iz evangelizacije, ali sam ubrzo otkrio da to nije to, nego da treba znanstveno proučiti tko je čovjek, što to unutar čovjeka liječimo i što je duhovna duša. Uvidio sam da se ne može liječiti molitvom i sakramentima jer oni nisu lijek i ne podvrgavaju se zakonitosti čovjekove duhovne duše. Molitva koja traži milost i sakramenti nisu antropološke naravi, nego su nadnaravna milost, Božje zakonitosti, a ne ljudske i prema tome ne mogu se upotrijebiti kao što se upotrebljava lijek. Zato je u hagioterapiji trebalo prijeći na znanstveno proučavanje zakonitosti koje je Stvoritelj stavio u čovjekovu duhovnu dimenziju. Kao što postoje fizikalni zakoni i zakonitosti biološkog svijeta, tako postoje i zakonitosti čovjekove duhovne duše. Ona je stvorena od Stvoritelja i stoga ima zakonitost stvorenja. Kao što se u medicini postavi dijagnoza i vidi rezultat, tako je i ovdje, u liječenju čovjekove duhovne dimenzije.
Kad se može očekivati da antropološka medicina postane područje pod državnom skrbi?
Nedavno smo osnovali Ustanovu za izobrazbu i formaciju ljudi u hagioterapiji i to službeno, preko Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Tako ćemo moći izdavati svjedodžbe za položene ispite iz hagioterapije. Ovih dana radi se i na osnivanju Instituta za antropološku medicinu, koji će se baviti proučavanjem uzroka bolesti duhovne duše na duhovnoj razini. To su prvi koraci. Osim toga, potrebni su nam znanstveni radovi i već se radi na njihovu prikupljanju i objavljivanju. Hagioterapija je znanstveno utemeljena i u praksi potvrđena metoda istraživanja patologije duhovne duše. Potrebno je još samo sustavno znanstvenim medicinskim aparatom prikazati da smo postavili dijagnoze duhovnih bolesti, odredili im terapiju i da je to rezultiralo određenim zdravljem. Tad ćemo imati pravo tražiti od države, od Ministarstva zdravlja, da nas prizna kao treću granu zdravstva, uz psihijatriju i medicinu.
Što novo antropološka medicina donosi korisnicima hagioterapije?
Ona u prvom redu donosi spoznaju tko je čovjek – da nije samo psihičko i somatsko biće. Zatim, proučavajući antropološku medicinu, čovjek otkriva da ima neizmjerne mogućnosti razvoja. Sva tragedija čovječanstva u tom je što smo dosad razvijali svu materijalnu stvarnost, a čovjeka smo potpuno zanemarili. Čovjek je postao rob psiholoških i političkih metoda, raznih ovisnosti, ideologija, neznanja i bolesti. Sad, u antropološkoj medicini otkrivamo neizmjerne mogućnosti razvoja čovjeka zbog njegove duhovne dimenzije. Starost i smrt tragično su područje samo zato što dosad nismo proučavali duhovnu dimenziju. Osim toga, medicina 70% bolesti ne pronalazi krajnji uzrok, a antropološka medicina, proučavajući duhovnu dimenziju, nalazi uzroke i svestrano ih liječi. Nadalje, poznavanjem izvora svih čovjekovih muka, a to je zlo, čovjek ima mogućnost izaći iz njih ako se okrene od zla na dobro – postaje dobar čovjek, human. Tu je onda i mogućnost da zaustavimo svađe, mržnju, podmetanja, prijetnje, ubijanja, strahove, tjeskobe, ratove, terorizme... Nadalje, antropološka medicina pokazuje da je svaki čovjek cjelina, da ne treba proučavati cijelu prirodu da bismo prepoznali stvari jer je u nama, u čovjeku, cjelina svega što postoji i što je Stvoritelj stvorio. Time dolazimo do prekrasnog i novog razumijevanja osobe i dubokog poštivanja svakog čovjeka i samog sebe. Na kraju, kao katolik i svećenik, mogu reći da kad sve to prihvatimo, tad ćemo jasno vidjeti što je to donio Isus Krist. Jer on je donio mogućnost da čovjek nadvlada grijeh. Činjenica je da se ljudi ne mogu osloboditi ovisnosti i svih drugih zala, grijeha, ratova i mržnje; to je jače od ljudi, ali time što je Isus ušao u ljudsku narav, osposobio je duhovnu dušu da ona može čak i na samo ljudskoj razini pobjeđivati zlo. Gaudium et spes u broju 22 kaže da se Isus povezao sa svakim čovjekom ljudske povijesti tako da svatko ima moć pobijediti zlo i grijeh i spasiti se. Antropološkom medicinom ne možemo pobijediti grijeh i zlo, ali zato što je naša duhovna dimenzija prožeta Isusom, odnosno božanskom dimenzijom, mi smo postali „bogovi“ i zato možemo pobijediti zlo.
Znači li to da u antropološkoj medicini nema konačnog izlječenja ukoliko se osoba ne poveže s Isusom Kristom?
Veliki teolog Karl Rahner rekao je, a dokumenti Crkve potvrdili, da postoje anonimni kršćani. Danas ima barem 5 milijardi ljudi koji ne znaju da je Isus Krist Bog. Ali kad čovjek želi dobro, on se otvara dobru, otvara se bitku, istini, ljepoti i ljubavi i zapravo ulazi u, kako to Gaudium et spes kaže, pashalni misterij, povezuje se s Isusom Kristom, a da za to ne zna. On je kršćanin, ali anonimni. Dakle, svaki se čovjek spašava po Isusu Kristu, znao on to ili ne.
Zadaća kršćana u svijetu jest unositi svjetlo i optimizam da se zlo može pobijediti, da svijet može biti bolji, da čovjek može biti dobar i drugačije živjeti i biti sretan i to zato što je došao sam Bog da nas otkupi. To je teološka dimenzija, koja obuhvaća pitanje spasa, ali to nije liječenje duhovne duše.
Ako želimo znanstveno pristupiti Isusu Kristu, vidjet ćemo da je prije nego je otkupio čovjeka, odnosno prije nego je umro na križu i uskrsnuo, već liječio onako kako i mi liječimo u antropološkoj medicini. Govorio je: „Budi zdrav“ i „Vjera te tvoja spasila“, dakle, uvjerio je ljude u to da mogu biti zdravi. Drugim riječima, kad god čovjeku pokažemo smisao života i da postoji netko tko ga je želio i bezuvjetno ga ljubi i kad čovjek u to povjeruje, u njega ulazi nova snaga; kad čovjeka usmjerimo na dobro (samo je Otac nebeski dobar), na istinu (Isus je rekao za sebe da je istina) i na ljubav (Duh Sveti je ljubav), mi ga povezujemo sa bitkom, sa Stvoriteljem. Nemoguće je doći na razinu duha, a da se čovjek ne poveže s apsolutnim duhom, s bitkom. Osim toga, čovjek kao biće živi u bitku, ali ne mora zato imati imena, ne mora zato biti religiozan, ne mora, ako nije iznutra pozvan, biti u Crkvi. Unatoč tomu, spašava se, a prije toga može postati zdrav na duhovnoj razini.
Crkva posreduje Kristovo spasenje, a antropološka medicina zdravlje duhovne duše. Hagioasistent mora biti stručnjak za zakonitost čovjekove duhovne duše, kao što je svećenik „stručnjak“ za molitvu i sakramente.
Ako je osoba koja traži hagioterapijsku pomoć duboko religiozna, može li tad hagioterapija biti u religijskim kategorijama?
Ako je hagiopacijent ne znam koliko pobožan, to samo pokazuje da je sebe već pokušao „liječiti“ molitvom i sakramentima, a onda se postavlja pitanje zašto je došao na hagioterapiju. Prema tome, njemu nema smisla govoriti na religijskoj razini jer ćemo ga samo ostaviti tamo gdje već jest. Moramo ga povesti na duhovnu razinu i pokazati mu zakonitosti koje je Stvoritelj postavio u našu duhovnu dušu i otkriti mu kako uz pomoć tih zakonitosti on može postati duhovno zdrav.
Govoreći ljudima da je Isus uz njih i da se na njega usmjere, samo ćemo ih još više vezati na religioznu razinu, a time im nećemo pomoći, nego čak postaviti zapreke svom radu. Zabranjeno je tako raditi. To je isto kao da dođemo liječniku sa slomljenom nogom, a on nam kaže da ćemo se pomoliti Isusu Kristu pa ozdraviti jer je Isus sve liječio.
Kako se hagioasistenti trebaju odnositi prema novoj terminologiji?
Hagioterapiju je, potvrdila mi je to jedna doktorica, teže studirati nego medicinu. Hagioasistenti uglavnom nisu studirali klasičnu filozofiju, a jedino je u tom kontekstu moguće razumjeti duhovnu dimenziju, duhovnu dušu i duh te stoga bolesti koje tu nastaju. Osim toga, većina hagioasistenata kao da se teško snalazi u svim novostima i još uvijek miješa duhovnost sa vjerom, odnosno teško im je razlikovati božansku od ljudske duhovnosti. Neuhvatljivost duhovne dimenzije dovodi do otežane snalažljivosti. Treba razmišljati. Svi oni koji razmišljaju, a to eklatantno vidim na nekoliko primjera kod nas u Hrvatskoj, npr. naše mentorice u hagioterapiji, Lela Crnek i Silva Vrdoljak, dolaze do tih spoznaja, njima raspolažu, rade i imaju prekrasne rezultate. Antropološka medicina, i hagioterapija kao njezin bitan dio, čitava je jedna profesija i istraživanje koje traži puni čovjekov angažman.
Izvor: Hagio.hr br. 17
