Hagioterapija je znanstveno-utemeljena terapijska metoda za ozdravljenje duhovne duše. Ana Perišić, voditeljica centra za hagioterapiju u Splitu i dugogodišnji hagioasistent, vodi nas kroz kompleksnost i ljepotu ove unikatne i duhom natopljene  grane znanosti, a čiji je cilj osvijestiti nas o važnosti antropološkog zdravlja. 

Gošća: Ana Perišić, voditeljica centra za hagioterapiju u Splitu
Video i montaža: Arsen Radović, Ante Vuković
Voditeljica: Franka Vitezica

Izvor:
Web stranica: https://skac.st/

Piše: Ana Perišić

Nema čovjeka koji bar u nečemu nije sklon ovisničkom ponašanju. Uzrok leži u ranjenosti ljudske naravi, njezinoj nesavršenosti i nemoći da se uvijek i sasvim opredjeljuje samo za dobro. No promatrajući samu ovisnost svaki slučaj nije jednako težak te time ni savladiv. Najvažnije je da  se pronađu uzrok i izvori ovisnosti te na koncu posreduje valjana terapija, tj. da se čovjeka dovede do stvarne slobode i odgovornosti. Budući da je čovjek temeljno pozvan biti stvorenje nad svakim drugim stvorenjem, njegova egzistencija jest sloboda.

Problematika ovisnosti

Psihijatar Robert Torre otkriva mnoštvo izvora zbog kojih čovjek dolazi u napast da zbog krhkosti svoje naravi slobodu tako olako obezvređuje. Naglašava da se zadnjih nešto više od dvadeset godina, nakon što je Republika Hrvatska zakonodavno liberalizirala igre na sreću, s određenom tržišnom regulacijom, povećala njihova promidžba i ponuda, te time i potražnja (prvenstveno sportskih kladionica). Psihijatar tvrdi: „Time je znatno porastao i broj ovisnika o igrama na sreću, prije svega o kockanju i klađenju” (Torre, R. (2017). Kockanje – kako protiv ovisnosti. Zagreb: Profil, 9). Zbog njihove liberalizacije prestaje ih se detektirati kao „socijalno devijantnu pojavu”, tj. postaju „široko društveno prihvaćene i marketinški promovirane djelatnosti” (Isto). Nažalost, one počinju biti jedan segment odrastanja (prvenstveno muške populacije). Stoga ih nazivamo nekom vrstom civilizacijske zrelosti. Torre neizostavno ističe da je ovisnost bolest i da su ti ljudi nečiji supružnici, djeca, braća, kojima se jako teško nositi s tom patnjom (usp. isto).

Na jednoj tribini o prevenciji ovisnosti kod djece i mladih, održanoj u Omišu 2013. g., na kojoj su sudjelovali psihijatar, psihoterapeut, socijalni radnik i hagioasistent, iznesen je podatak da je u Hrvatskoj uočeno gotovo 250 000 ovisnika o kocki (uglavnom muškaraca). Pomnoživši tu brojku s još bar tri člana obitelji (suprugom – majkom i dvoje djece) dobivamo milijun osoba koje su direktno izložene traumi zbog ozbiljnog problema ovisnosti. To je četvrtina stanovništva RH! Deset godina poslje na lječenju se vodi 50 000 ljudi, što je s ostalim jeli se broj smanjio ili povećao?

Gdje su druge ovisnosti? Je li im se umanjio broj zamjenom za spomenute? Statistike to negiraju jer jedna ovisnost nerijetko potiče drugu. Nekada je alkoholizam bio primaran, iako baš danas mlađi naraštaji postaju dio „alkoholičarske supkulture ili alkoholičarskog životnog stila” (Torre, R. (2015). Alkoholizam: prijetnja i oporavak. Zagreb: Profil, 7). Psihijatar u svojoj knjizi o alkoholizmu ovu problematiku stavlja u kontekst društvenog pijenja koje „nije ni umjereno ni neškodljivo pijenje” (Isto, 13). U jednoj našoj anonimnoj anketi, kroz provođenje programa prevencije ovisnosti hagioterapijskom metodom za djecu i mlade, učenik sedmog razreda napisao je: „Pijem da bih zaboravio tugu u sebi!” Nitko na ovu izjavu ne ostaje ravnodušan.

Nužno je nadodati da uz narkotike koji su danas sve dostupniji i mlađoj populaciji problem predstavlja i njihova razarajuća moć, čak i u malim količinama. Postoje istraživanja (Zavod za javno zdravstvo Grada Zagreba) prema kojima je za vrijeme pandemije Covid-19 u fekalnim vodama Grada pronađena nekoliko puta veća količina kokaina nego što je uočeno u ranijem razdoblju. A nanovo se raspravlja o problemu pušenja kod mladih i oštećenjima gotovo dječje populacije koja konzumira električne cigarete udišući otrovne sastojke i nikotinske vrećice (Snus) koje se rastapaju u ustima – dostupnima u običnoj prodaji te time i maloljetnicima.

No u ovom vremenu najveći problem predstavlja tzv. život u virtualnom svijetu. Odraslima je dostupno online klađenje (a možemo vidjeti reklame i u pauzi svake sportske utakmice, neposredno nakon dnevnika, u vrijeme kada program prate i mlađi uzrasti) i mnogi drugi sadržaji, moralno upitnog karaktera. Djeca su pak izložena satima nekontroliranog, bezvrijednog i nerijetko opasnog sadržaja. Naša dugogodišnja statistika u sklopu spomenutih prevencijskih programa pokazuje da već učenici osmih razreda borave više od pet sati dnevno na internetu, prateći društvene mreže koje nemaju nikakvu edukativnu vrijednost. Sve nabrojeno jedna su vrsta izvora preko kojih se lako upada u ovisnost, i to od rane dobi.

Što ponuditi kao izlaz? Ima li nade?

Potrebno je alarmirati roditelje, institucije i društvo, ali to neće biti dovoljno. Potrebno je napraviti građanski pritisak da se zakonodavno ograniči sve ono što je poticaj prema ovisnosti, ali još je nužnije ponuditi i provoditi kvalitetne, kako preventivne, tako i kurativne sadržaje. Prema istraživanju i djelovanju prof. Ivančića imamo hvalevrijedan egzistencijalni i duhovno-antropološki pristup ovom problemu.

Prema našem iskustvu čovjeka se može vratiti k njegovim darovanim mu vrijednostima i potaknuti ga na ostvarenje baš njegove originalnosti.

Prema saznanjima J. Bauera (Pamćenje tijela) i B. Liptona (Biologija vjerovanja), Ivančić je uočio da svaka stanica ljudskog tijela pamti što se kroz njegovo ponašanje događa te da zbog toga opetovanog usvajanja loših čina i odluka čovjek s vremenom to i postaje. Stoga profesor tvrdi da je ovisnost kao neka vrsta kretanja prema stvarnoj smrti budući da čovjek, makar čezne biti slobodan, gubi snagu da slobodu ostvari. Njegovu slobodu zarobi učestalost zadovoljenja tjelesnih užitaka, no time gubi i svijest o odgovornosti za povjereni mu život. Budući da je sloboda duhovna kvaliteta i pridodana je samo čovjeku, zato se i ozdravljenje može događati na duhovno-antropološkoj razini (usp. Ivančić, T. (2000). Ovisnost i sloboda. Zagreb: Teovizija; Ivančić, T. (2013). VI. i (2015). VIII. Međunarodni studij hagioterapije. Zagreb: Ple-Mir CD).

Prof. T. Ivančić govori o ovisnosti i slobodi sa specifično egzistencijalno-duhovnog pristupa, budući da je jednu i drugu nužno sagledati u cijelosti ljudskog bića. Kaže: „Čovjek je biće u rasponu od tjelesnih do duhovnih vrednota. Gdje god se on veže, vezan je u cjelini svoje slobode. Priveže li se svojim odlukama na materijalno, cijelo je njegovo biće ovisno o tim odlukama” (Ivančić, 2000, 10). Profesor dodaje da privrženost duhovnim vrednotama čovjeka podiže tako da iste biva sposoban ostvarivati. Ujedno naglašava važnost dugoročnog usmjeravanja ovisnika na egzistencijalno u njemu samome, kao i na njegovu duhovnu snagu i ljepotu (usp. isto, 10-11). Zatim u slobodu uvodi sposobnost čovjekove duhovne duše koju nazivamo slobodna volja. Njezina bit, kako je već bilo naglašeno, očituje se u odabiru isključivo dobra. No zbog relativnosti i ranjenosti slobodne volje čovjek nerijetko ne zna prosuditi što je istina te time što je dobro za njegov život. Štoviše, čovjek s vremenom može činiti zlo smatrajući da čini dobro. Zato su uz slobodnu volju neminovno povezani drugi organi duhovne duše, kao što su um i savjest. Iz svega proizlazi ranjenost čovjeka kao osobe jer se ne može odlučiti za vrednote, za bitno, originalno, za svoj jedinstveni neponovljivi život, a time nije u stanju otkriti poslanje po kojem se ostvaruje, tj. smatra ga se odgovornim za ono što dobroga samo po njemu može doći u ovaj svijet (usp. isto; usp. Perišić, A. (2013). Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima. Zagreb: Hagiohr – udruga za promicanje hagioterapije, 44).

Prof. Ivančić kaže da je sloboda vrhunska sposobnost svakog čovjeka, ali i moguća opasnost, te ističe: „Čovjekova nutarnja sloboda treba slobodu izvana da bi se mogla svestrano ostvarivati” (Ivančić, T. (2017). Antropologija, patologija, terapija. Zagreb: Zajednica Molitva i Riječ, 39). Stoga, budući da postoji i nutarnja i vanjska sloboda, potrebno je dati primat toj nutarnjoj, trajnoj, svestranoj, jačajući je za odabir onoga iskonskog, vrijednog, darovanog od Stvoritelja, te time onog originalnog koje se očituje kao poslanje u ovome svijetu (usp. isto, 40-44).

Duhovno-antropološki lijek

Temeljni lijek sastoji se u otkrivanju svih čovjekovih sposobnosti i onih područja koja predstavljaju mogući potencijal sveukupnog razvoja. No bitno je istaknuti i nužnost osobne odluke, po kojoj se jača sloboda i prihvaćanje zdravlja. Od velike je važnosti i pristup hagioasistenta ili osobe koja želi pomoći glede motiviranja ovisnika za odluku prema novom životu – je li to ona sama ima u sebi kao pozitivno, stvarno iskustvo. A put u duhovno-antropološko zdravlje odvija se preko bitka, transcendentala i moralnih vrijednosti, o čemu ćemo u sljedećem broju ovog časopisa. Na koncu, ovaj prvi dio članka sažimam mislima teologinje i hagioasistentice S. Vrdoljak: „Hagioterapijski je jasno da se antropološko zdravlje posreduje najprije spoznajom, nakon toga motiviranjem osobe u potrebi, odlukom, i na kraju provođenjem u djelo” (Vrdoljak, S. (2013). Prevencija ovisnosti i hagioterapija u radu s djecom i mladima. Slavonski Brod: Centar za hagioterapiju Slavonski Brod, 22). Hagioasistentica dodaje da jedino govor, kao neka vrsta racionalnog uvjeravanja, ne donosi stvarni rezultat. Podcrtava da je potrebno sućutno se zauzeti za ovisnika, sa stavom dobrote, temeljne istine i bezuvjetne ljubavi da bi patnik bio sposoban primiti antropološko zdravlje (usp. isto).

Izvor: https://hagio.hr/hagioterapija-drustva/odgovornost-vs-ovisnosti

U društvu "Multiple skroloze split" 27. veljače 2026. Ana Perišić, magistra filozofije i hagioterapeut održala je predavanje na temu "Izlaz iz temeljne ljudske patnje, duhovno-antropološki pristup". Poučno, opuštajuće, puno izazova i izuzetno dojmljivo…

Iz udruge: Hvala Vam draga Ana od srca na pristupu i toplini …Nadamo se skorom susretu…

Izvor: https://www.multipla-split.hr/hagioterapija-predavanje-izlaz-iz-temeljne-ljudske-patnje-duhovno-antropoloski-pristup/ 

PORUKA STRUČNJAKA S OKRUGLOG STOLA CENTRA ZA HAGIOTERAPIJU (CHT)“: Sve više mladih ima problema s mentalnim zdravljem, ali ima nas koji možemo i želimo pomoći.”
Cilj okruglog stola koji je organizirao CHT u Splitu, u suradnji s CHT Omiš, bio je razmijeniti iskustva stručnjaka, ali i ukazati na problem s kojima se suočavaju mladi kada je u pitanju mentalno zdravlje. Iako je mentalno zdravlje još uvijek tabu tema, problem raste i neophodno je upoznati roditelje da postoje stručnjaci koji žele i mogu pomoći, i to u potpunoj diskreciji.

Problem mentalnog zdravlja kod mladih sve je veći, na što često ukazuju nastavnici i profesori koji se vjerojatno prvi susreću s posljedicama ovog problema kod učenika. Činjenica je i da roditelji, često, kao noj zabijaju glavu u pijesak pred problemom koji je očit i umjesto da potraže pomoć radije se uvjeravaju kako je s njihovim djetetom sve u redu. A, pomoći ima i to od strane stručnjaka raznih profila.
Uz Danijelu Perić Krstulović, pedagoginju i psihoterapeutkinju na okruglom stolu svoje viđenje problema, ali i njegovo rješenje, ispred organizatora, iznijela je Ana Perišić, mag. phil. i hagioasistentica.

Perišić je ukazala na potrebu razmijene informacija i iskustava među svim stručnjacima uključenim u problematiku mentalnog zdravlja mladih, rekavši: “Meni je uvijek velik onaj čovjek i onaj stručnjak koji je u stanju čuti što ima reći drugi, onaj pored njega, pa makar bio mlad i početnik.”

Ukazala je i na potrebu da se u ovu problematiku uključi zakonodavstvo, što bi, kako je rekla, “presjeklo trend koji vodi do poteškoća i posljedica na mentalno zdravlje”.

“Ako škola počne postavljati uvjete o nužnosti kontakta s roditeljima, onda će taj roditelj, možda nesvjestan da ima problem i da mora na neki način dati sebi priliku, a time i djetetu, početi raditi na sebi. Time bi mu ujedno omogućili da čuje nekoga, ako sam ne zna, da mu se može pomoći. A vrlo često ova problematika ne ulazi u medijski prostor,” rekla je Perišić i nastavila sa zapažanjima i iskustvima iz svoje hagioterapijske prakse. 

Agresivnost i ovisnost kao posljedica pretjerane liberalnosti

Kada se obznanio završetak tzv. epidemije, otvorila su se vrata institucija, priča Perišić, i dolazi naš premijer u javni prostor iznoseći informaciju, koje možda nije bio ni svjestan već je to 'usput zapamtio', no prvo što je istaknuo bilo je da se otvaraju kladionice. Prvo što je istaknuo!
Drugo, postavila je pitanje: što nam se događa s javnim prostorom glede EPP – poruka koje su prepune informacija kako se kladiti? Je li moguće da mi ne smijemo izricati nikakve kritike po pitanju javnog medija? Je li moguće da mora biti toliko liberalan taj prostor? Mislim da ne. I ne smije, dodala je Perišić.

I nastavila, nedavno sam na jednoj međunarodnoj konferenciji u Zagrebu susrela liječnika iz Švicarske. Prošetali smo se u pauzi gradom, i kroz razgovor sam navela da imamo previše sportskih kladionica u koje naša djeca bez kontrole zalaze. Pobrojavši ih samo u toj ulici, konstatirao je da u cijelom jednom milijunskom njihovom gradu nema toliko sličnih mjesta za kockanje.

To su samo neki momenti na koje imamo pravo reagirati. Imamo pravo apelirati i kako će se izražavati naši političari u javnosti. Što mi očekujemo iza ovakvih medijskih eskapada i ponašanja koje oni sebi vrlo često dopuštaju? Znači, ako ništa drugo, ukazati. Čovjek iz struke ima tu snagu, i vi to imate, mi imamo tu dužnost. No hoće li to riješiti problem? Vjerojatno ne sasvim. Potrebno je vidjeti kako se čovjek zapravo može promijeniti.

Projekti prevencije ovisnosti

Nakratko ću se vratiti na temu koju je obrađivala i kolegica Perić Krstulović. I mi pratimo kroz programe prevencije ovisnosti i agresivnosti kod djece i mladih hagioterapijskom metodom. Susrećemo se godišnje s oko 500 djece osnovnoškolske i srednjoškolske dobi, od 7. razreda do 2. srednje. Uočili smo da se samo u godinu dana kod osnovnoškolaca povećao minimalno jedan sat više boravka na internetu – povećanje s 3 na 4 sata, a kod srednjoškolaca na 5 sati neeukativnog sadržaja. S tim da uopće ne znamo što prate. Pitanje je uistinu: što prate?

Uz to, ako vam majka djeteta u 6. razredu osnovne škole, na pitanje: „pratite li vi što vam dijete radi na internetu“, kaže: ”ja je ne smijem kontrolirati jer bi me ona istukla.“ Inače, postoje problemi u obitelji. Naglasim joj: ”mama, ali morate je kontrolirati; ako ne možete, mi smo tu da vam pomognemo, da senzibiliziramo i oca za komunikaciju te da zajedno upozorimo dijete, te mu time lakše pomognemo.“ Obično se roditelji povuku, nažalost smatraju da je lakše zataškavati problem. 

Čime se bavi Centar za hagioterapiju

U centru za hagioterapiju susrećemo se  s preko stotinu ljudi godišnje kroz individualne i grupno-terapijske susrete, kao i edukativne tribine u sklopu prevencije i liječenja problema ovisnosti te različitih poremećaja ponašanja, i to ne samo kod djece i mladih, nego i kod odraslih. Individualno i grupno-terapijski pojedinci dolaze na 2-3 pa nerijetko i preko 15 višesatnih susreta. Jasno, ne može se odmah uočiti promjena na dobro, no svim tim osobama posreduju se temeljne istine o čovjeku i antropološkom zdravlju, te time i mogućnosti izlaska iz neprihvatljivog ponašanja. Tzv. hagiopacijenti uočavaju da je njihovo vlastito prihvaćanje vrednota ključno, naglasila je Perišić. Kako se iz nekog negativnog ponašanja može doći do uzroka patnje te poticanjem čovjeka da se okrene prirodno-moralnim zakonitostima, dio je hagioterapijskog puta prema antropološkom zdravlju.  
Djelatnici i volonteri centara mahom su kompatibilnih struka: i socijalni pedagozi i socijalni radnici i liječnici, i nastavnici i teolozi, istaknula je.  Dodavši da su svi članovi centara u trajnoj formaciji, izobrazbi i duhovnosti Zajednice Molitva i Riječ koju je utemeljio prof. Ivančić. „Mi se bavimo duhovno-antropološkim područjem po kojem je čovjek prvenstveno čovjek, vrhunsko biće – originalna i neponovljiva osoba – smisao cjelokupnog stvaranja; ujedno je i osoba koja u sebi, rađanjem za ovaj svijet, ima određenu misiju – talent, originalnost, tzv. poslanje.“ Ujedno je Perišić pojasnila da svaki čovjek, kao osoba, ima svijesti, samosvijest, ali i slobodnu volju kojom se odlučuje za dobro ili protiv vrednota. Ponekad čovjek u svojoj izranjenosti nema ni spoznaju ni snagu da se odlučuje za svoje poslanje i vrijednosti općenito pa mu je potrebna pomoć.

„I ono što je istaknula kolegica Perić Krstulović, kad roditelj sve servira svome djetetu, to obično rađa negativnim posljedicama.“ Naprosto, i dijete se mora pomučiti oko onoga zbog čega je stvoren za ovaj svijet. To proizvodi radost. Dugotrajnu radost, koja nadilazi emociju, zaključuje Perišić. 

Manjak povjerenja

Ono što je u središtu hagioterapije, a uočavamo kao problem ovoga vremena jest manjak povjerenja. Povjerenje je vjera u osobu. Ako dijete nije rado prihvaćeno u obitelji, ili ako je odgajano u lošim međuljudskim odnosima, povjerenje je narušeno. Psihologija i zdravstveni pogled na razvoj djeteta uvijek ističe prve tri godine, a mi s antropološke razine pratimo osobu od trenutka začeća.
Uočavamo da se zbog bolnih međuljudskih odnosa osoba, na neki način, povlači u sebe te joj se zbog toga rađa strah koji je onemogućuje da bude otvorena za nove odnose, ističe Perišić. Ta vrsta straha je egzistencijalne naravi i proteže se kroz cijeli ljudski život, ako mu osoba ne uoči uzrok i izvore, te ga ne nadiđe ulaskom u dobrotu i ljubav koje joj nedostaju. Taj put ozdravljenja povjerenja prati i praštanje osobama koje su patnika povrijedile.
Primjera radi, naše praćenje pokazuje da se u adolescentskom vremenu dijete najsnažnije zatvara za zdravi razvoj interpersonalnosti, upozorila je voditeljica Centra. U toj vrsti otuđenja još je 'podršku' dao i internet. Dijete tada ima potpunu slobodu i mogućnost komunikacije s virtualnim svijetom u kojem, zapravo, rijetko komunicira sa stvarnom osobom, ili pak osobom koja joj želi dobro. A za povjerenje je potrebna osoba, ne neka priča, ne nešto imaginarno što se iza toga krije. Nerijetko mu se zbog toga stvara kriva slika samoga sebe, svijeta u kojem živi, ali i Stvoritelja od kojeg postoji. Tada se često stvaraju otpori prema autoritetu, vrijednostima. Obično dijete povezuje strogog oca s bilo kojim dobrim autoritetom – učiteljem i sl. Ujedno iz svega doživljenoga logičan je otpor i prema religioznosti.
Na koncu kao da se 'zatvara krug': da sam vrijedio, da sam važan, da sam bitan oni (roditelji, prijatelji, učitelji…)  bili bi uz mene. Zaključak je: ja ne vrijedim – tako si to dijete prevodi samome sebi. Gdje je suština problema? Dijete počinje odbacivati samoga sebe. A jedino koga mi imamo, imamo sami sebe. Znači, ja jesam darovano biće! Stoga ostvarenje djeteta kao osobe proizlazi iz prihvaćenosti svoje temeljne vrijednosti, dragocjenosti, originalnosti, neponovljivosti, jasna je Perišić. Da bi on to bio u stanju prihvatiti, dijete treba imati nekoga kao ogledalo u kojem će se ogledati. Kako će to ostvariti, doživjeti, ako je roditelj 'zakazao', ako ga nema, ako ga je kontinuirano obezvrjeđivao? 

Najveća ljudska frustracija

Mala digresija, današnje generacije žive u nekim dobrim vremenu jer su im roditelji jako skloni, okrenuti prema njima i njihovim potrebama. Danas su veće mogućnosti i ekonomska stabilnost, veće su mogućnosti za dobru edukaciju, slobodne aktivnosti, štošta što neki od nas nismo imali. Svako vrijeme nosi i negativne stvarnosti i pozitivne. Ipak,  područje temeljne ljudske vrijednosti, temeljnog smisla, jest duhovna stvarnost, i ona je danas vidno  narušena. Ne govorim o religioznoj pripadnosti, nego o sustavu vrednota od kojih čovjek jeste i zbog kojih živi, kao i onih koje su plod originalnosti njegovog života.

Mi smo upućeni jedni na druge. „Čovjek nije Pale sam na svijetu.“ Znači, onoliko koliko je više moj roditelj bio svjestan svoje vrijednosti, toliko sam ja odrastala u zdravijim okolnostima. Tako se stvarala predispozicija da ja odrastam u zdravijem ambijentu, ali i da ja sutra stvaram pozitivne okolnosti da bi netko uz mene živio i ostvarivao se iz ostvarenosti mojih talenata i mojih sposobnosti. Mi svi gubimo jer djeca danas ne ostvaruju svoje sposobnosti, svoju temeljnu originalnost, bit svoga postojanja. Kaže se da je to na ovom području – duhovno-antropološka patnja. Čovjek može sve imati, ali ako ne zna zbog čega živi i ne odlučuje se neizmjerno za svoj razvoj, on propada. Sa sigurnošću tvrdim da je to najveća ljudska frustracija, mišljenja je Perišić.

Epidemija popustljivog odgoja

I zato to dijete u momentu kad prijeđe granicu da se prepusti dokoličarenju, nagonu, materijalnom, on počinje, polagano, biti ovisnik. Nagon je kao jedna sila u nama traži više i više i više. I zato tom djetetu treba postaviti pravila, ali ovdje nije riječ o pedagoškim mjerama, nego o odgovorima na egzistencijalna pitanja. Tko će ta pravila postaviti? Odrasli? A kako će ako ni oni ne žive tako.  „Epidemija popustljivog odgoja“ postala je problem današnjice. No odgoj pretpostavlja bezuvjetnu ljubav. Stoga ne čudi da je danas najteže dobiti roditelja za komunikaciju. „Mi iz naše prakse vidimo da puno znači kada smo s određenim edukacijama u školama, u zdravstvu, u socijalnoj skrbi, u zatvorskom sustavu, no potrebno je uključiti i članove obitelji.“ Perišić ponavlja da uočavaju kroz praksu kako je najteže dobiti roditelje za suradnju, i pita se: zašto? Zato što ih je strah, a kako je strah manjak povjerenja, uočava se da su i oni na tom području izranjeni.

Naš smisao ne bi smio biti, odnosno način komunikacije svih nas, ne bi smio biti kritika i napad, nego tako da sustav funkcionira kao ponuda roditelju da je u školi i nama drugima stvarni cilj, pomoći im. Važno je da im se tako približimo da uoče kako izlaz postoji. „Kad ja držim roditeljske sastanke, rijetko se dogodi da mame ne plaču, jer im progovorim o njihovom dostojanstvu.“ Znači, vraćati nam je čovjeka njegovom temeljnom dostojanstvu. Nama je nanovo okretati se prema onome gdje je taj temeljni izvor ljudske osobe. Što je to dostojanstveno u njemu? Gdje proizlazi istina o njemu? Ako je čovjek originalno i neponovljivo biće, znači da nigdje u svijetu „nema nitko kao što si ti, a nikad i nigdje neće ni biti.“ To je već temeljna vrijednosti.

Važnost onoga za što se čovjek odlučuje

S druge strane, mi nismo jedino darovani od naših roditelja, jer nitko nije znao, mogao i rekao baš ću sad tebe dobiti, roditi, ili pak sam sebe stvoriti. Naša vrijednost proistječe iz Izvora našega postojanja, koji je apsolutna dobrota, bitak, Stvoritelj. Preispitujući temeljna pitanja, čovjek biva svjestan svoga postojanja i Izvora, ujedno ima mogućnost opredijeliti se za Njega. Stoga, ako čovjeka patnika ponovno vraćamo na tu temeljnu istinu – ako si iz apsolutne dobrote stvoreno biće, zar ti možeš biti loš? I to što ti nosiš u sebi, to nitko drugi nema, ne može biti – otkriva mu da je vrednota.
 
Budući da duhovna stvarnost nije ograničena u prostoru i vremenu, zato je s te razine prezentna naša prošlost, ali i na svu sreću i naša budućnost. Zato, jasna je Perišić, ono za što se čovjek odlučuje to upravlja njihovim životom. Današnja suvremena neuroznanost i epigenetika govore o važnosti da čovjek misli, odlučuje se, govori u skladu s vrednotama – dobrotom, istinom, ljubavlju i drugim vrijednostima. Djeci u razredima vrlo često govorim kako moj uspjeh, moja vrijednost raste onoliko koliko njihova vrijednost raste, jer je to 'plodno tlo' na kojem se razvija i  moj i njihov talent. Čim smo u strahu, 'skrivamo' se od drugoga, ne dajemo od sebe sve što imamo, jesmo. Znači to je već moj manjak i time uskraćujem i onoga pored sebe.

Opraštanje

Naučiti ljude oprostiti sebi i oprostiti onome pored sebe, nasušna je potreba. Nemoguće je ne biti povrijeđen, ističe voditeljica No, ako to čuvaš u sebi ti si sebe 'razrovao'. Ali, ti odlučuješ! Sloboda je neizmjerna već kad se odlučiš otpustiti drugome njegovu krivnju, zloću, nebrigu, na dobrom si putu. A ako ustraješ, nevjerojatna su iskustva slobode koja čovjek tada doživi.

Ono što je još Perišić istaknula jest priprema za rad samih stručnih djelatnika. Jer može se posredovati samo ono što čovjek zdravo nadvlada. To je moje iskustvo, dodala je. To se u našoj praksi podrazumijeva. Naime, vrlo često u određene pomagačke struke ulaze ljudi koji su i sami doživjeli životne patnje, traume. Želeći pomoći sebi, čeznu pomoći i drugima. To je pozitivno. Ali, ako nije izašao iz vlastite patnje on vrlo često, nesvjesno, postane 'brana' do zdravlja onima kojima treba pomoći.

Zaključak

Čovjek se ne rađa zao. Čovjek se rađa dobar i sposoban za dobro. Negdje se dogodi 'procijep' kroz život i onda kao odrasla, mentalno sposobna osoba, odlučuje se ustrajati u dobru ili se okrene prema materijalnom, ili pak osvetoljubivosti. Treba osposobiti čovjeka za odluku – samo za dobro. To ne ide bez ustrajnosti, no moguće je, zaključila je Perišić.

Preneseno sa: https://cronika.hr/uncategorized/2024/poruka-strucnjaka-s-okruglog-stola-centra-za-hagioterapiju-sve-vise-mladih-ima-problema-s-mentalnim-zdravljem-ali-ima-nas-koji-mozemo-i-zelimo-pomoci/