Menu

Juraj Šižgorić17.06.2013. Šibenik
 U Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ u Šibeniku održano je zanimljivo predstavljanje dviju knjiga: „Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima“ autorice Ane Perišić, profesorice i hagioasistentice iz Centra za hagioterapiju Split, te knjige, tj. zbirke kratkih autobiografskih priča o suživotu autorice, prof. Ane Ruže Pavek iz Zagreba, s njezinim učenicima (djecom i mladima s posebnim potrebama) „Posebni do daske“.

Knjige su predstavljale Nikolina Nakić, prof. komparativne književnosti i novinarka-kolumnistica Večernjeg lista; Živana Podrug, prof. i pročelnica za društvene djelatnosti grada Šibenika; Nataša Tucak, prof. defektologije i hagioasistentica te pjesnikinja Vinka Anić, prof. defektologije.
Večer je protekla u divnom ozračju ugodnog, prisnog, duhovitog i produhovljenog druženja svih sudionika promocije, a o knjigama su jednako nadahnuto govorile njihove autorice i komentatorice.

Hagioterapijski pristup u radu i suživotu s djecom i mladima
Knjiga je iznimno zanimljiva i intrigantna te potiče na dublje promišljanje, ali i na odluku na „pogled“ iz nekih drugih perspektiva koje možda čitatelj ranije nije dovoljno jasno u sebi prepoznavao kao područje duhovnih kvaliteta i stvarnosti. Autorica u prvom dijelu knjige donosi spoznaje do kojih je, istražujući strukturu duhovne dimenzije čovjeka, do sada došla antropološka medicina i hagioterapija; njezinu patologiju te puteve dijagnoze i terapije duhovne duše.
Tumačeći zašto u hagioterapiji kažemo da se čovjeku zdravlje donosi ili uspostavlja, a ne liječi kao u somatskoj medicini, autorica zapravo dodiruje i iznosi samu bit ove knjige, a to je da kvalitetno možemo pomoći drugome samo onda kada sami izađemo u slobodu i zdravlje koje nam nudi život, u svijesti neizmjerne važnosti zdrave duhovne duše, odnosno mene kao osobe (u užem i širem smislu). Dakle, ja kao osoba-hagioasistent, odgajatelj, učitelj, liječnik, socijalni radnik, psiholog... od sudbinske sam važnosti za moga bližnjega, bilo da je to hagiopacijent, moje dijete, učenik, štićenik, korisnik socijalne pomoći i sl. S tim u vezi autorica nam kaže: „Nužno je, da bi stručni djelatnik uspio u ostvarivanju životnog zvanja, stalno osvještavati osobnu originalnost te biti vrhunska osoba u znanju i pripremi te, na koncu, u kontinuiranoj odluci za praštanje.“ Knjiga nam u nastavku donosi vrijedne upute kako se zapravo pripremiti za rad, a i za suživot tako da čitatelju polako postaje jasno da on niti kao roditelj, a ni kao stručnjak, ne može biti u komunikaciji s okolinom ako nije u kvalitetnoj komunikaciji sam sa sobom i da je od presudnog značenja kakav je kao osoba, a ne njegovo akademsko postignuće... I zato nam je boriti se prvo za sebe, a onda, u prihvaćanju i sućuti prema sebi, svjesni prvenstveno svoje dragocjenosti, pristupati na isti način „osobi do sebe“, tj. u svoj rad uključiti činjenicu suživotnosti, odnosno suživota s osobom kojoj pristupamo i iz svoje struke. Upravo je to privilegij rada s djecom i mladima koji nam ova knjiga pokušava rasvijetliti dajući nam putokaz kako razumjeti i prihvatiti dijete ili mladu osobu naglašavajući važnost ljubavi i opraštanja, važnost gesta, zapravo važnost punine vlastitoga srca.
Završni dio knjige govori tko su mlade osobe i koliko je presudno za njihov razvoj posredovati im neizmjernu vrijednost, mogućnosti i talente koje imaju u sebi i pomoći im u njihovu otkrivanju te, u isto vrijeme, podržavati ih u viziji njihova razvoja vjerujući da je moguć. Autorica kaže: „Sama bit čovjekova postojanja jest da uvijek sebe vidi boljeg i drugačijeg. Baš tomu treba naučiti mladu osobu.“

Nataša Tucak, hagioasistentica i prof. defektologije
Izvor: Hagio.hr