Scena na parkiralištu

Iskustvo jedne hagiopacijentice /hagioterapija u tijeku/ (Hagiohr br. 14) 

Bilo je kasno poslijepodne. Odmah nakon posla krenula sam u Split na dogovoreni termin za hagioterapiju. U gradu je bila gužva pa sam tražila mjesto za parkiranje. Kada sam konačno ugledala komadić slobodnog prostora, parkirala sam i izašla iz auta. Nekoliko metara dalje od mene stajao je muškarac s psom čudno me promatrajući i motreći svaki moj korak. Osjećala sam se nekako nelagodno i pomalo prestrašeno. Kako je već pao mrak, htjela sam što prije otići s tog mjesta, pa sam se, izbjegavajući njegov pogled i bilo kakav kontakt, užurbanim korakom zaputila prema Centru za hagioterapiju.
 
Najednom mi je kroz glavu prostrujala nova misao i u duhu sam prozborila: "Oče, neću se bojati, ja sam u tvojoj ruci. Blagoslovi tog čovjeka tko god da on jest." Nakon nekoliko trenutaka iza sebe sam čula glas: „Šinjorina, bilo bi dobro da parkirate na neko drugo mjesto, ovdje bi vam pauk mogao dignuti auto. Evo ovdje gore se jedno mjesto upravo oslobodilo!"
Pogađate – bio je to onaj isti čovjek koji mi je maločas prije izgledao neuredno, zapušteno i opasno, a sad se smijao, odisao toplinom i ljubaznošću. Kako li se samo promijenio u svega nekoliko trenutaka? Kao da nije isti… Ne, nije to bio drugi čovjek i nije se promijenio. To sam bila druga ja. Ona koja se oslonila na svojega Oca i u svoje misli i riječi utkala „dobro“. Hm, kako sad sve drugačije izgleda!
Zahvalila sam tom čovjeku i ponovno ga u sebi blagoslovila pomislivši: "Pa on mi je samo želio pomoći. Ali nije mogao dok mu ja to nisam dopustila."
Razmišljala sam kasnije o tom događaju, naizgled svakodnevnom i po ničemu posebnom. U njemu sam spoznala koliko smo skloniji u čovjeku najprije potražiti ono loše i negativno; slušati glas koji istinu i stvarnost interpretira tako da nas od Istine i Stvarnosti odvaja, glas koji je kritičan, voli osuđivati, neprecizan je i preopćenit, glas koji nas upozorava na druge, umjesto podsjeća na njih; kako olako vidimo samo jednu stranu medalje, i to onu koja nije sjajna; koliko smo skloni hraniti se iskrivljenom percepcijom i ignorirati činjenicu da je ovaj svijet remek djelo – „platno“ našega Stvoritelja, povjereno upravo nama da ga oslikamo.
Ne dopustimo tom glasu, tom „razrjeđivaču“ da izbriše sliku na koju i za koju nas je Otac stvorio. Zato, odlučimo se za dobro, otvorimo se dobru, pobrinimo se da se u našim rukama umjesto „razrjeđivača“ nađe kist kojim ćemo se oslikati u vrhunske ljude, svaki u svojoj jedinstvenoj boji.